Slijedom nesretnih okolnosti i loše sreće, priveden sam u policiju i protiv mene je pokrenut postupak. Mislio sam tu zgodu objaviti ovdje uz neki žurnal, ali mi je sugerirano da pričekam s objavom nakon suđenja, s obzirom na okolnosti i upletene ribetine hrvatskog poduzetništva i politike, tako da će pričica pričekati. Osim ako ne završim u zatvoru, onda će pričekati malo duže.
Marširao sam tako u demokratskom stilu na objed, kadli me na ulici zaustavio Niko s obitelji i svojim malešnim, ali krvoločnim terijerom. Stigao mi je samo reći da Jastreb ima gig u KSET-u i da ga dođem vidjeti jer će svirati s katanom, a zatim je morao otići skulirati svog psića koji je taman napao jednog belgijskog ovčara i ljude uz njega, staru baku i mališana uz nju od koje 3-4 godine, pretpostavljam njenog unuka. Nisam vjerovao da ta sitna beštija može nanijeti toliko nevolje sve dok nisam vidio staricu kako trči prema Mažurancu s okrvavljenom rukom plačući i zapomažući. U istom smjeru bi čovjek mogao sažeti i Nikinu karijeru, ne bi čovjek povjerovao na što je sve sposoban. Iako mi je njegov mladenački glazbeni entuzijazam bio simpatičan, nisam mislio da bi od toga moglo izaći nešto ozbiljnije, jer sam se sličnih likova već nagledao u životu, oni šta sa 16 deru po riffovima, a onda 20 godina kasnije to znanje i strast utope sviranjem u pratećem bendu Maje Šuput ili Petra Graše. Kako sam se već jednom prevario u slučaju 7 That Spells, pretpostavio sam da bi i Jastreb mogao biti nešto što vrijedi pogledati, mada je spominjanje katane kao gudala više zvučalo na neki cirkus. No poznavajući Nikinu posvećenost glazbi, otišao sam provjeriti o čemu se točno radi.
U KSET-u se skupilo 50-ak znatiželjnika, što je osjetno manje od publike koja posjećuje koncerte 7 That Spellsa, ali mi se činilo kao solidan broj za projekt poput Jastreba, bez ikakvih dodatnih predgrupa ili gostiju. Osim te najavljene katane, nisam znao što uopće očekivati jer mi uobičajeni tagovi za Nikine bendove nisu dovoljno precizni za klasična etiketiranja i ladice. Ono što je frajer izvodio u KSET-u mi najviše sliči na neki dark/drone ambient, iako nisam vičan tim žanrovima i moguće je da sam fulao. Ali kako opisati muziku koju izvodi frajer zakrabuljen u masku na tragu ninje i srednjevjekovnog liječnika kuge koja se sastoji od šumova, krčanja i feedbacka što s laptopa, što iz dvije gitare po kojima je ovaj gudio katanom i kuhinjskim nožem? Sve skupa bih inače otpisao kao pretencioznu kakofoniju, samo što u toj buci doista ima nečeg što plijeni pažnju. "Hipnotički" sam već koristio za opis 7 That Spells, ali koliko god Jastreb bio zahtjevan i naporan, ne može mu se poreći da zna s tom gitarskom bukom. Uopće nisam prepoznao ima li ta muzika jasne parametre po kojima se izvodi, jesu li u pitanju varijacije na temu ili ovaj samo buči i ruži pa kako ispadne, ali nije ni bilo bitno. Totalni otklon od publike i bilo kakve komunikacije osim muzike, što u ovom slučaju funkcionira i bolje nego dobacivanje na 7 That Spells gigovima, jer dripac i dalje podjebava na onaj klasični srednjoškolski način (što nije nužno loše, zašto mijenjati konja koji pobjeđuje) Nakon što je ta stvar od 40-ak minuta završila, još mi je zujalo u ušima uz blagu omamljenost. Možda da ponudi svoju muziku suvremenim centrima za torturu? Malo sam pronjuškao oko merch stola pa sam vidio da Jastreb ima i ploču. Respekt! Mislim, nije da bi to ikad puštao doma, osim ako je u pitanju neka dosadna nedjelja, a ja je kratim tripovima, ali uživo Jastreb doista impresivno kljuca, neovisno o katanama. Koji jebeni Gibonni, kakvi Bambi Molesters, ako postoji netko tko je sposoban promovirati domaći glazbeni izričaj izvan granica države i tko zaslužuje pare za promociju domaće muzike, onda je to Niko! A kako je večer još bila relativno mlada, odlučio sam se zaputiti na besplatni gig u Green Goldu gdje je tu večer nastupao Magazin.
Odlazak na gig Magazina je bio svojevrsni "back to the roots". Moj prvi koncert na kojem sam bio, a da nije riječ o vrtićkoj ili školskoj priredbi, upravo je bio Magazin, mislim 1987. godine, kad je moja sestrična htjela na njihov koncert u ivanićkom Domu Kulture, pa je teta Vesna povela i mene na taj spektakl. Čak ni u to vrijeme nisam aktivno slušao Magazin, ali mi je većina pjesama, kao i danas, bila poznata s radija i televizije. Svašta se može reći o Huljiću, ali kakvim god se blatom nabacilo, ostaje činjenica da frajer zna složiti hit, barem za regionalno tržište. Na Magazin u Green Gold me zvao frend, inače urednik na CMC-u, tako da ipak nisam bio solo na nepoznatom terenu. Šta ja znam što očekivati na takvim estradno-šminkerskim mjestima, s nekih 16 godina sam otišao u lokalni disko na Minein gig pod punom punk opremom i tamo umalo dobio batina od šabanije i redara kojima je bilo jednostavnije i logičnije da prebiju mene, a ne ekipu koja mi se nakačila na vrat. Green Gold se čini kao fino mjesto. Ne plaća se upad jer birtije koje tamo rade plaćaju izvođača, dok publika drobi lovu na njihovim šankovima. Pristojne cijene, dobra ponuda, a cock pussy ratio otprilike 50:50. Bilo je tu i klinki i obožavateljica Magazina u poznijim godinama, ali i gomile sređenih pičaka sa svih krajeva zagrebačke suburbije, od onih što se šminkaju špahtlama za šalovanje, do oku ugodnih polugolih i pripitih ljepotica. Muška konkurencija nije ni blizu Zrću, umjesto svih tih nabildanih krkana sa tetkama kineskih slova i simbola koji se mogu naći na Pagu, ovdje je prosjek tipova bliži zavičajnim klubovima hrvatske provincije i mlađoj (nazovi)manageriji iz državnih firmi. Svejedno sam bio ukočen prvih pola sata, dok me cuga i slatkasto-unjkavi glas Andree Šušnjare nisu konačno opustili do razine uživanja. Mala očekivano pjeva svoje hitove s Magazinom, ali je njihov katalog prekrcat hitovima, tako da bi mogli svirati bez problema i po 4 sata. Dobar dio pjesama je ipak uključivao i ranu fazu u kojoj je pjevala Ljiljana Nikolovska, pa su očekivano udarili po "Kokolu", "Piši mi" i "Balkanskoj ulici", ali i po "Sve bi seke ljubile mornare", "Pa nek živi rad", "Dva zrna grožđa" (moj favorit iz Ljiljanine faze) ili "Tamari". Danijelin period, s današnjim odmakom vjerojatno najbezvezniji dio Magazinove karijere, ako ne računamo fijasko s Ivanom Kovač, bio je zastupljen tek sa "Svileni" i "Došlo vrijeme da se momci žene", raskuhano Magazinovo koketiranje s tadašnjim etno trendom s Etno Neuma ili Melodija Mostara, ne sjećam se više. Zanimalo me što je sa pjesmama koje je pjevala Rozga. Pjeva li ih i dalje na gigovima, što mi bilo očekivano, jer nema previše hitova iz samostalne karijere, za razliku od desetgodišnjeg bendovskog staža, ili su svi ostavljeni u amanet Magazinu? Prema onom što sam vidio, nema zle krvi. Andrea doduše nije pjevala moj najdraži Jelenin/Magazin hit i osobni favorit ondašnje Dore „Opijum“ ili dokazani latino klasik „Minus i plus“, ali je oplela po standardima poput „Ako poludim“, „Gutljaj vina“ ili „Idi i ne budi ljude“. Kao dodatni plus, izveli su prvi domaći crossover ciganluka i cajke „Dani su bez broja“, kojeg je u originalu Jelena pjevala u duetu s Esmom Redžepovom, nisam očekivao da će se Andrea tako smjelo upustiti u taj zahtjevni song. Jedino tko se činio kao mrtvo puhalo u bendu je bio Huljić junior, koji je imao back-up u vidu još jedne klavijaturistice. Možda mali ipak nema toliko volje i žara za obiteljsku firmu.
Kako to obično i bude na takvim estradnjačkim mjestima, gig je bio podijeljen u dva dijela s pauzom od pol sata, za refile cuge i pišanja, pa sam DJ-ovski intermezzo iskoristio za zvjeranje po Green Gold kompleksu. Iako nisam naviknut na toliki broj šabanadžovića na jednom mjestu, za razliku od prijašnjih izleta na takva mjesta, nisam imao nikakvih bliskih susreta hejterske vrste. Čini se kako taj praznoglavi svijet vrti svoj film i uopće ne djeluje opterećen svakodnevnim problemima, petak je i došli su se tu prepustiti domaćem melosu i popularnim cijenama cuge. Malo pivo domaćeg porijekla 15 kuna, dok smo u Jedinici još prije ohoho godina za takvu narudžbu plaćali 18 kuna, s tim da je ovaj moderno uređeni prostor krcat zgodnim curama najmanje deset kopalja iznad onog čemernog trenserskog sausage-fest podruma. Ženski svijet je dosta susretljiv i prijazan, u što sam se mogao uvjeriti nazdravljajući s djevojkama na šanku ili sudarajući se u njihove izbočene ekstremitete na plesnom podiju. Na kraju sam se sa društvom probio sve to stagea, gdje nas je onako kršne i raspjevane uočila i sama Andrea, pa nam je uz smiješak mahnula. Unatoč podjednakom veselju na sveukupni repertoar, najviše su emocija kod publike stvarali posljednji hitovi Magazina, od „Kemije“ pa do „Jutro nakon“. Ipak, najviše dreke i veselja je izazvao, odsviran još jednom na bisu, „Maslačak“. S pravom, jer se vjerojatno radi o najjačem hitu kog je Magazin napravio s Andreom na vokalu. I s izraženom feminističkom, pa čak i transgresivnom porukom „Danas žena mora bit muškarac“. In your face, Gajina buduća niggaluvin' vokalistice što si onomad oplela po Rozgi!
Prije koji mjesec sam se konačno odazvao Gocovom pozivu da navratim na probu Diverzanata u Dugave. Iako me zvao više puta, uglavnom sam bio spriječen u dolascima, jer su mi vikendi bili unaprijed isplanirani, što zbog koncerata, što zbog ostalih društvenih obaveza poput večera, svadbi i sličnih prigoda. Osim tih obaveza, imao sam određen zazor prema odlasku na probu nekog benda. Nekako mi se uvijek činilo da, sudeći i prema vlastitim iskustvima sa bendovima i probama, dodatna ekipa izvan benda u takvim slučajevima ustvari više smeta nego što pridonosi. No kad je Goc poslao i deseti poziv da svratim na probu, zaključio sam kako moji neodlasci već graniče s bezobrazlukom, pa sam prvu slobodnu priliku iskoristio da posjetim ekipu u skloništu. U drugoj polovici devedesetih, FNC diverzant su praktički bili kućni bend male sale Doma Kulture u Ivanić Gradu, tako da ih znam preko deset godina, kao i njihov repertoar, pa sam pretpostavio da neću biti prevelika smetnja, ako ništa drugo, bar zbog generacijske bliskosti. Čovjek bi možda pomislio pomislio da je proba benda samo izlika za ventil od supružničkih i roditeljskih obaveza, što možda i nije posve netočno, ali uz cuganje, zajebanciju i poneku obiteljsku ispovijed, bend se doista latio posla i napravio nekoliko novih pjesama koje su dobro zvučale na probi.
Prva prilika da pokažu što su novo napravili pred širom publikom im se ukazala na, sad već tradicionalnoj, Punk Romantici. Iako redovito plaćam upade, ovaj put sam stavljen na popis i od strane benda i od strane organizatora, tako da sam imao dva upada, mada sam to saznao tek kad sam stigao na poprište, ali su mi vlasti u Medici odbile jedan upad, pravdajući se velikom gužvom i navalom na karte. Prvo mi se učinilo da je to zbog mog spominjanja dogovora između Medike i gradonačelnika Bandića, ali sam se sjetio da kurvinska Bandićeva štacija posluje po svim punk pravilima transparentnosti i fair playa, tako da to sigurno nije bio razlog. Nema veze, pregrmio sam tu nepravdu i otišao snimiti situaciju. Prvi su svirali Dosta kojima je to navodno bio oproštajni koncert. Korektno odrađeno, ali sumnjam da će eventualni reunion za koju godinu pobuditi veliki interes. Diverzanti su prema popisu nastupali treći, što bi u nekoj drugoj situaciji bila idealna pozicija. Jedini problem je bio što je prije njih nastupao trenutno najbolji hrvatski (punk) bend, Socijalna Služba. I puno ozbiljnijim bendovima bi bio problem popeti se na pozornicu nakon Socijalne Službe, a kamoli bendu koji već desetak godina krčmi staru slavu i misli kako se može samo tako izvući s nekoliko novih pjesama i par provjerenih klasika pred posve novom generacijom punkera. Jasno, ima nas koji ćemo ih blagonaklono podržati u svakoj prilici, ali jedno je svirati s Debelim Precjednikom i ostalim generacijskim vucima, a drugo pred mladim lavovima u naponu snage. Socijalna Služba možda nije bila na onoj visokoj razini kao zadnji put u KSET-u, vjerojatno jer nije bio njihov solo gig, ali daleko od toga da su bili prosječni ili bezvezni. E sad, neki smatraju da postoje neki sasvim deseti razlozi zašto volim Socku, pa mi tako jedna frendica kad malo popije stalno ulijeće s jednim te istim pitanjima i konstatacijama koje zvuče otprilike: "E, aj priznaj, jeba si Branu (ili nekog drugog iz benda, ovisi o razini pijanstva), jel tako? Aj mi reci, jel bi ga jeba? Napet ti je, a? A?" Uzalud svi moji demantiji. Nasadio sam na surlu bar stotinu tipova, ali sam poprilično siguran da nisam opalio nikoga iz Socijalne Službe niti oni mene. Zbilja ne postoji nikakav skriveni razlog ili motiv zašto volim domaću Socku osim tog da je riječ o bendu koji posjeduje autentičnu punkersku energiju, a ja sam opet klinac od 16 godina dok jurim prema stageu i grabim mikrofon za singalonganje s ekipom, pa mi onda Amiga napomene da sam najstariji u pitu. To ease the loss of youth, što bi se reklo...
U iščekivanju tog nezahvalnog meča, u cijelu se priču umiješao prst sudbine. Naime, negdje u pauzi prije nastupa Diverzanata, netko od bumovskih podstanara koji nastanjuju kompleks u Pireottijevoj je izazvao požar u potkrovlju koji je onda zahvatio dio krova Medike (neslužbena verzija, jer službenu još nismo čuli), pa je koncert prekinut, a posjetitelji radi vlastite sigurnosti istjerani van. U međuvremenu, istinoljubivi Srbožder je izmakao policijsko-redarskoj kontroli, te se uspio uzverati na krov Medike i snimiti cijeli događaj, tako da je njegova snimka drugi dan završila na Youtubeu, većini domaćih internet portala, pa čak i u Dnevniku HRT-a. Zbunjujući podatak je taj da je negdje na krovu bio i drugi svjedok požara, inače službeni fotograf EPH, u internim krugovima poznat kao čovjek-slon (djelomično zbog nemilog incidenta koji se odvio u ranim danima Medike, kad je odbio predati ključeve DHP-u koji je tamo organizirao gig, pa ga je jedan od suorganizatora namlatio kišobranom opisujući kasnije cijelo iskustvo kao "cirkuski freak show"), čije fotke/snimke nisu na kraju nigdje završile, unatoč tome što time zarađuje za život. Pokušaj zataškavanja ili nešto drugo? Srećom, uz hrabre lučonoše istine poput Srboždera, bilo kakav pokušaj cenzure ostaje osujećen već u samom korijenu.
Sav taj svijet koji se skupio na gigu nije bio presretan zbog požara, ne toliko zbog samog prostora, koliko zbog plaćenog upada za samo dva benda, ali većih nemira i nereda nije bilo. Doduše, meni je neka pin-up tetka počela gaziti po čizmama, zgražavajući se nad mojom uglancanom obućom, ali očito je sirotica doživjela velik stres tijekom squaterske lomače, pa joj nisam zamjerio zbog tog nerazumnog prljanja. U međuvremenu sam dobio dojavu kako su se Diverzanti uspjeli pregrupirati i ubaciti na svirku u Spunku zajedno s Mašinkom ili nekom njihovom frakcijom, što se činilo kao puno bolja opcija za bend, perolaka rezervistička kategorija u odnosu na punk Specnaz s Romantike. Nažalost, ekipa se rasula na sve strane kao rakova djeca, pa nismo stigli na zamjenski gig, ali ne sumnjam da će biti još prilika vidjeti kako te pjesme zvuče uživo pred znatiželjnom publikom. Do tad, pažljivo sa šibicama.
Povlači mi se ovo po kompu već mjesec-dva, a nikako da se natjeram postaviti listu online. Pa kad već nemam ništa drugo...
Top 2013 strani
Hard Skin - On the balls/Why do birds suddenly appear Prva verzija albuma nastavlja tradiciju Hard Skina, druga verzija kao postmodernistički oi hipsteraj u suradnji s Allison Mosshart, Miki Berenyi, Joannom Newsom, Veronica Falls, Beth Jeans Houghton i ostalim glazbenicama. Šarmantno, koliko to okolnosti dopuštaju.
Sad Boys - s/t i Cry now, cry later Totalni 90's east coast punk, pogotovo self titled ep, koji bi u to doba garant izašao na Beer City Records. Ah, muzika moje mladosti.
Booze & Glory - London skinhead crew Kolekcija singlova i kompilacijskih pojavljivanja, gotovo bez ijednog fillera. Osim Booze & Glory, novi oi bendovi vrijedni pominjanja, Bishops Green i Lion's Law .
The Terraces - Extra time Kombinacija mlađe ekipe i bivšeg gitarista One Way Systema između ranog Clasha i kasnih Partisansa.
Darkthrone - Underground resistance I dok mi njihova pretprošla posveta NWOBHM-u nije sjela, ovaj hommage ranom speed metalu je odličan, čak sam i bezuspješno tražio ploču u Maldororu. Al opet, nije da kužim metal.
Jason Isbell - Southeastern Ne toliko zanimljiv kao cjelokupni album, ali sa 2 hitčine godine.
V/A - GROUND ZERO Sjećate se kultnih punk kompilacija poput "Punk & Disorderly", "Let Them Eat Jellybeans", "Flex Your Head", "NYCHC - The Way It Is", "Murders Among Us" ili "Pogo Attack"? Ovaj dokument suvremene NY scene, sa Crazy Spirit, Perdition, Sad Boys, Goosebumps, Dawn Of Humans i ostalima, za nekoliko godina će završiti u društvu klasika iz prethodne rečenice.
thisclose - 1986-2013 Nova paradigma d-beata. Umjesto "Hear nothing, see nothing, say nothing", za temelj se uzeo omrznuti "Grave New World" iz čega je nastao genijalni discore pandan Hard Skina. Inače, moj prvi album Dischargea kojeg sam čuo bio je upravo "GNW", pamtim kako sam preslušavao "This is the grave, graaaave new world..." cičanje i pitao se zašto je ovaj bend ljudima tako dobar.
Nuclear Spring - s/t veliki i mali Kako li je Doomtown samo ubo s ovim bendom, svaka im čast. Aseptični oi/garage punk bez negativnih nuspojava, od punk kuratora podjednako za punk nerdove i kaosere.
Dropkick Murphys - Signed and sealed in blood Zreo album generacijskog benda koji je konačno naučio stariti sa stilom. Plus "Rose Tattoo", možda i njihova najbolja pjesma.
Top 2013 domaći
Punčke - Sunčano s povremenom naoblakom Značajniji zbog pobjede novog koncepta, dosad neviđenog u Hrvata, nego zbog same muzike. Bend je snimio album i okačio ga na net, zaobilazeći izdavače. "Ajme, pa kako će ga nominirati za Porin?" - bilo je jedno od mnogih pitanja pura koje su se čudile dreku. U međuvremenu se bend uobrazio i sam sebe prozvao domaćim Franz Ferdinandom te se osupnuo što nisu dobili veću podršku u medijima. Jebote, svake novine sa iole pismenijim novinarom i muzičkom sekcijom su napravili vju s Punčkama, samo se taj post punkerski riot grrrl zvuk kojeg Punčke sviraju može progurati u par urbanih džepova po domovini. Možda se cure šale ili uvježbavaju muzičke spinove?
DEKUBITUS - Crvenkapavac Dosta se priča o tom kantautorskom prangijanju na domaćoj sceni, ali nitko da skuži ovaj biser. Valjda zato jer ni to nije službeno izašlo na nekom nosaču zvuka, nego je okačeno na soundcloud, pa tko naleti. Dobrodošla ozbiljnija i raznolikija faza benda, koja još uvijek nažalost nedostaje Svenovim izdanjima uživo.
Crasso de Odio - Life Like Još jedno izdanje koje nisam vidio u klasičnom obliku u vidu cd-a ili vinila. I ne samo to, prave promocije nije ni bilo jer Purge tjera karijeru u onoj Bosonogoj Siročadi, umjesto da se drži ozbiljnog benda.
Black Gust - Psychedelic Maelstrom Iako su u jednom trenutku bili jedina predgrupa na punk gigovima u Zagrebu (a uskoro bi ih mogle naslijediti Kurve) i pritom prilično ugnjavili, EP jebe majku, Germs meets Blanks 77, iako bi me vjerojatno prekorili zbog ovakve usporedbe.
Peronoisepora - Man made disaster Nije ovo ne znam kakvo otkriće, mladi bend dere hardcore punk skandinavskog smjera osamdesetih, ali veseli čovjeka. Punks is hippies, distortion till deafness, noise chaos destroy, nek vide raw punkeri Japana, Finske, Indonezije i Brazila da i mi imamo konja za trku.
Snake Eater - Dabar Slabo pratim regiju, probudim se tek kad mi netko preporuči kakvo novo izdanje vrijedno pažnje, pa ni za ovo nisam znao dok mi bend nije praktički zakucao na vrata. Motorheadovski death punk domaćeg jezika i bosanskog podneblja, miljama bolje od onog četničkog screama sa konstantnim prebilježbama za gigove u Zagrebu. Rocco Rajvosa razumije našeg čovjeka.
Top CMC Spotova 2013
(Objašnjava meni Srbožder nekom prilikom spiku sa DJ-ima, ja blejim ko tele u šarena vrata, sve mi se pomiješalo, i Tiesto i Morales i Armand i Hardwell i Halliwell, a on se smije: "Vidim frajeru, kod tebe samo punk i CMC!" Pa evo, CMC spotovi godine!)
1. Lidija Bačić - "Vozačka dozvola" Kaže meni Senka: "Primjećuješ li kako one koje najviše cvile i zapomažu kad ih Srbožder drpa, na kraju prve popuste i završe s njim?" -"Jasna stvar!" - odgovaram ja. "To je taj specifični rockerski sindrom, onaj rocker koji se najviše busa u svoj glazbeni integritet i znanje, prvi se lati Korga ili kakve dugmetare i narodskih bendova za dernek. Bar gostovanja u Fio showu ili kod Jadranka i plavuše na Jabuka TV-u, ako još uvijek traži mjesto na sceni."
Tako je bilo i sa Lidijom. Uvjerena rockerica iz finala tko zna kojeg talent showa se nakon neuspješnog rockersko-šansonjerskog proboja latila dueta sa Grdovićem, pa se ekspresno prebacila u nišu za vlaške cajke gdje se puno bolje snašla. I evo, treći singl je postao hit godine! Iako je pjesma šaljiva, u stilu takozvanih "zezalica" Vjekoslave Huljić, izostavlja ključnu stvar - muškarčev odgovor na svojevrsnu ucjenu postavljenu po principu "ako mi ne daš, ne dam ni ja tebi". Mislite li se okušati u ovakvoj ucjeni u stvarnom životu, svaki muškarac koji drži do sebe će vam odgovoriti: "Ako ti ne daš meni, ima hrpa onih koje će dat, pa ti vidi šta ćeš i kako ćeš!" Zato, pamet u glavu! Samo zato što ste pročitali desetke tekstova u kojima Ribafish priča kakav je šonjo sa ženama i čime vas je već Elle zavaravao, ne znači da su takve situacije uobičajene. Ali je zato spot genijalan, na više razina. Već sam početak obećava, kad vizažistice ispituju Lidiju o novom frajeru i upotrijebe izraz "macan", jasno ti je da slijedi nešto dobro. Lidija drmne liku auto, pa se njih dvoje preko kontakata za naknadu štete mic po mic spanđaju, pjesma ni ne dođe do drugog refrena, a frajer već calta za novi auto, pače Jaguar. On okreće očima, prodavač se zadovoljno ceri, a Lidija im zauzvrat još malo i otpleše u salonu. Zatim imamo ljutitog vozača koji viče na Lidiju dok se ona šminka nasred ceste, pa bočno parkanje i murjaka u trenirci. Nije to sve! Nikad hrvatski drot nije ispao pošteniji nego u Lidijinom spotu. Umjesto da joj uzme 200 kuna koje je pripremila u vozačkoj za nedajbože, murjak je nepotkupljiv, pa joj radije malo odšaca dupe i privede je pod lisicama, nego da uzme mito. Ako je netko pokazao vjeru u oporavak ovog društva (jača kupovna moć potrošača) i bolje sutra (nekorumpirani državni službenik), onda je to definitivno Lidija Bačić.
2. Shomy i Vuki - "Mi Amore" Pobjeda malog čovjeka. Slavonskim rođacima Pišonje i Žuge je dojadio radni odnos zaštitara po cajkaškim rupama (onaj s polupanim nosom, mršavcu ne piše na faci čime se dosad bavio) pa su okupili hip hop (?) bend i snimili par spotova. Tamo gdje Pišonja i Žuga nisu uspjeli, Shomy i Vuki jesu. Eto ih na Jadranu, sa curama, sestričnama i njihovim frendicama se praćakaju u mutnom plićaku ninske rivijere, kao da su na Ibizi ili Miami Beachu. Svaki put mi dođe toplo oko srca kad vidim spot, jer ako su ova dvojica uspjeli, tad svatko može osjetiti bljesak reflektora na obrijanoj bulji. Nažalost, dečki su se prebrzo umislili, pa u sljedećem spotu glume zajebanu provincijsku mafiju. Pokondirile se tikve, eto šta ti je slava i estrada.
3. Jasmin Stavros - "Reggae Dalmatino" "Dalmatinci su najgori ljudi!" - grmio je jednom prilikom početkom 21. stoljeća moj tadašnji šef Nikola, inače porijeklom iz Zlosela, ljut zbog otezanja sa dozvolama za investicije naše tvrtke u Splitu, što je bilo uvijeno žicanje mita za brže rješavanje našeg slučaja. "Nekad sam se ponosio što sam iz Dalmacije, a sad se sramim! Oni neće ništa radit, samo znaju ispružit ruku i reć - daj!" - udarao je nesmiljeno po bivšem kraju. Je li to posve istina, nikad nisam do kraja dokučio, ali sudeći po obiteljskim pričama, ni moji preci nisu bili presretni što je prosjačenje u ravničarskim dijelovima tadašnje Hrvatske (u koje su doselili da ne pomru od gladi tamo u selima pod Velebitom) bila sramota, a ne legitimno zanimanje kao u Dalmaciji. Istina da sam Dalmatince uglavnom doživljavao kao iracionalne i lijene jebivjetre, što zbog historijsko-tradicijskog naslijeđa, što zbog vremenskih uvjeta, a ovaj hit je samo potvrdio moje predrasude o današnjim tovarima. I dok današnje klape i dalje pojaju o tim mitskim ribarima i težacima jučerašnjice, u ovom slučaju kao da je netko uglazbio onog konobara s Jadrije koji na narudžbe gostiju s guštom odgovara: "Čekaćete!" Staki kuži spiku, pozna on tu fukaru.
4. Marko Perković Thompson - "Nema predaje" Siroti Marko, nitko ne priča o njegovoj muzici, nego samo je li seljak ili najveći Hrvat poslije ćaće, pa je nekako promaklo da je najtiražniji domaći album po prvi puta metal izdanje, a prvi singl s albuma ukraden od nekih skandinavskih metal simfoničara. I dok je sam album prilično ujednačen, što nije bila odlika njegovih prethodnika, u spotu "Nema predaje" je došlo do ozbiljnog čušpajza. U jednom trenu se vrti neka Zeitgeist distopija, a u drugom Marko piči u kuli bjelokosnoj, sa kipovima znamenitih hrvatskih kraljeva poput Petra Krešimira, Stjepana Držislava i Svetoslava Suronje, kao da je ispao iz izbačene scene "Gospodara prstenova", a ima i ljudi-guštera zamaskiranih u političare, tih vjernih podanika King Hissa iz Mastersa. Zaključak spota i rješenje za izlazak iz krize kakvo nudi Marko je otprilike povratak u feudalizam, s morlačkom hajdučijom kao državnom ideologijom, na čelu sa glavnim harambašom, ako već usfali krunisane domaće glave. Čemu uopće zavitlavanje s tim suvremenim temama poput kredita i dužničkog ropstva, kad je očito da je Marko srcem i dušom u fantasy/medieval metal tripu, dajte mu sljedeći put ubacite u spot Devet Nazgula SKOJ-a i plamteću zvijezdu petokraku Sovjetskog Mordora, pa nek ih s vilama i vukovima, odnosno vargovima, ruku pod ruku nemilice sasiječe.
5. Madre Badessa - "Ajvar" Pjesme Madre Badessa su hit or miss. "Čučaj mala" je bio sranje, "Che Guevara i manistra“ promašaj - zanimljivo, obje pjesme su coveri - ali je zato "Ajvar" pun pogodak. Neki narodski dvojnik Tošeta Proeskog, svakako bolji izbor za glavnog vokala od one tetkice Petra Graše, krijumčari ajvar negdje kod Vinjana Donjih, a za to vrijeme stariji brat Dejana Kotige iz "Potjere" ždere u konobi kod Tončija Huljića. Lucidni komentar o izvoznom deficitu Hrvatske koji je nastupio kad smo ušli u EU i napustili ex-Yu tržište? Nema straha za Tončija, taj će lifrati svoju robu po Balkanu još bar deset godina.
6. Antonija Šola - "Nezgodna" Jasno ti je koliko su vremena krizna, kad i Antonija Šola koja se non-stop navlačila s kojekakvim bogatunima, mahnita i nasrće na tipa u nadi da će je ženiti. Logično, trideseta je već prošla, od te svestrane umjetnice, pjevačice, spisateljice, kompozitorice i glumice (jesam li štogod izostavio?) ostalo je malo toga vrijedno spomena, pa joj je jedina šansa skenjati nabrzinu nekog tipa prije nego priroda učini svoje. Ali zna frajer kolika joj je potrošnja i ne da se ni za živu glavu u ruke očajnice, pa cijeli spot bježi i skriva se od nezgodnice. Antoniji je jedini spas da otpali u Srbiju i tamo nađe kakvog baruna sekundarnih sirovina. Ti Srbi misle da su veliki jebači kad završe s nekom Hrvaticom, a nisu ni svjesni da bi lakše platili ratnu odštetu nego podmirili sve troškove koje im Hrvatice isporuče nakon godine dana jebavanja.
7. Mejaši - "Bolji nego ikad" OK, vidio sam "Zoricu" i bila mi je strahovito infantilna sa svojim "hopa-cupa" i "afrika-paprika" - svega 6 godina nakon Severinine "Štikle" - šegačenjem, ali sam se tješio da su ti mužeki u kariranim košuljama i starkama DIY odgovor zagorske selendre na današnje tetovirane folk trubadure. Onda sam skužio da je riječ o projektu pod paskom Denisa Dumančića, što je razjasnilo neka pitanja o tome tko je Zorica iz prvog hita, ali i postavilo neka nova. Nije li pomalo čudno da je Dumančić napisao pjesmu o svojoj supruzi, pa je dao bendu koji onda pjeva kako mu je cijelu noć potajice trošio ženu? Baš je to mogao ostaviti i za Leteći Odred, koji nisu imali ozbiljni hit zadnjih 15 godina, ako ne računamo kolaboracije, ali dopuštam da je riječ o pjesničkoj slobodi. U kom će smjeru ići daljnji progres benda se po mom mišljenju najbolje vidjelo na ovom spotu koji zvuči kao srednja faza Plavog Orkestra sa tamburama umjesto bosanskog narodnjaka. Zgodne cure, vinogradi, pomalo kontrolirana raspojasanost, ali spotu kao da fali neki autentični đilkoš. Recimo general Korade u terminalnoj fazi ludila, da malo začini radnju spota.
8. Miroslav Škoro - "Zašto lažu nam u lice" Najpoznatiji kriptofašistički vicmaher hrvatske estrade se opet malo ubacio u angažirane vode, pa progovara o tužnoj sadašnjosti gdje Hrvat opet mora u tuđinu da bi zaradio za kruh. Nakrcalo se u spotu poznatih faca poput Gregurevića, Radoša, Mlikote, Knezovića, Šovagovićke Despot, a našlo se među tim državotvornim glumcima i mjesta za Danka Ljuštinu, da se gega ko ciganska mečka i time stvori privid nepristranosti. Ipak, najveće veselje dolazi na kraju spota kad se posred ekrana ispiše "Hrvatsku je od 2001. do 2012. napustilo 110 000 ljudi". Pazi ti tog slavuja što je na uho pjevušio i Glavašu i Sanaderu, sad on brine gdje su ljudi otišli, kao da nije sam bio dio establishmenta koji je uzrokovao taj egzodus. Jebe se Škocu, taj ima obraz deblji od potplata Dr. Martens čizme, a svoje domoljublje je davno naplatio s najvišim mogućim kamatama.
9. Parni Valjak - "Tanki živci" Ovo je "Cat scratch fever" Teda Nugenta, zar ne? Plaća li ZAMP honorare svim tim izvođačima kojima je Valjak kroz svoju karijeru mažnjavao rifove i tekstove? Čak dva spota za istu stvar u ovim oskudnim vremenima, ima se para, ima se s čim. U prvom spotu Valjak jamma u prostoriji za probe, ništa posebno, ali vrijedi ga pogledati zbog Akijevog moonstompa. Drugi spot ima puno ozbiljniji zaplet, bendu je na koncertu postavljena eksplozivna naprava koja će se aktivirati ako prestanu svirati, pa ovi drlje 13 sati i lipsavaju od pritiska, murija ih kulira dok Mungosi traže bombu, ali se na kraju ispostavi da je bomba lažna, tek marketinški trik Valjkovog menadžera... Svaki put se ponadam da će na kraju ipak grunuti bomba i svaki put se iznova razočaram.
10. Kristina - "Brzo i bezobrazno" "Odnijela te votka" je bio jedan od definitivnih hitova pretprošle godine, izigravanje glamuroznih balkan-pop pevaljki na nešto skromnijem budžetu i bez silikona, ali se bojim da Kristina neće tako skoro ponoviti takvu hitčinu. Svejedno, "Brzo i bezobrazno" je imao svojih dobrih strana, ako ništa drugo, onda barem kombinezon s pištoljima iznad sisa made by Viktor Drago. Ustvari, spot se čini kao Mad Max parody porn trailer, rado ću pogledati film kad izađe na DVD-u.
Časno spominjanje, ali nije za listu
BABY BLUE - "Provokacije" Ne mogu to objasniti. Šta, ekipa nabavi instrumente, opremu i odluči da žele zvučati kao... ne znam, proljev? Ovo kao da pokušava ići u smjeru mainstream bendova iz devedesetih koji su se trudili nabaciti neki šatro alternativni štih koji je tad bio vruća roba, tipa Deep Blue Something, samo mladići nemaju čak ni tu glazbenu širinu. Beskrvni estradni isprdak koji je spomenut samo zbog mog lokalpatriotizma, jer navodno je jedan od ovih glazbenika iz Ivanić Grada, pa da otpustim malo svoj palanački duh. Baby Blue je jedan od onih bezobličnih bezvezarija za koje se vidi da su im uzori bili Parni Valjak i Gibonni, za kojeg ljudi kažu - nije loše. Nije ni dobro, ali uz svu tu navalu promašenih bendova sa CMC-a, poput Tria Marinera, Buđenja ili Sinova Ravnice ("Dođi u Vinkovce" i završi na horsu za tjedan dana), ovo je doista kamilica.
Izvan svake konkurencije
Sale Pozitiva i Klapa Larus - Tuđmanove riči Nažalost, ovo remek-djelo je nakon nepunih tjedan dana nestalo sa Youtube-a, zbog nikad objašnjenih razloga. Danas je sloboda i demokracija, ima onih koji ne mogu smislit ćaću, kao i onih koji smatraju da je bio mesijanska figura u hrvatskoj povijesti. Neovisno s koje strane se gleda na njegovo poslanje i ostavštinu, svi su mogli uživati u ovom spotu, jedni jer vole slušati uglazbljene poeme o jedinom ćaći, drugi jer im je urnebesno smiješno slušati tu srcedrapajuću ljubavnu serenadu za namrštenog političara. Za one koji nisu uspjeli pogledati spot, radi(lo) se o nesvakidašnjem suživotu diletantskog repanja i domoljubljive klape. Vidio sam klapu Larus i uživo tijekom ljetovanja na Lošinju, ali nisam čuo jesu li izveli i ovaj hit, da pjesma barem zaživi kao live favorit. Uostalom, kako itko može ne voljeti divinizacijski refren koji glasi: "Tuđmanove riči, sitit ih se vridi, svaka na svom mistu, ka božje zapovidi!“ Naš grijeh, naš grijeh, naš preveliki grijeh.
There’s going to come a point when we'll gonna keep performing this song and people will go “Sure they’re desperate. I just paid $6 to see this band." Decline Of The Western Civilization
Čak i na domaćoj punk sceni, unatoč proklamiranim punkerskim idealima jedinstva, egalitarnosti i ostalih viših ciljeva, postoji određena rezerviranost i ono što kolokvijalno zovemo podjebavanje, a ponekad i ogorčenost, na Zagreb kao glavni grad i njegovu centralističku poziciju. Sve se to uglavnom svodi na jedne te iste priče, kako je u Zagrebu sve lakše jer se ima para, prostora, publike, kako bi ostali gradovi s mogućnostima Zagreba napravili čudesa i sva ta uobičajena kuknjava o zelenijoj travi u susjedovom dvorištu. Dio tih prigovora ima smisla, ali logično je da Zagreb kao najveći i najbogatiji hrvatski grad ima uvjete i resurse koje drugi krajevi domovine nemaju. Pritom se nerijetko zaboravlja da je veći dio svih tih blaženih uvjeta postignuto zato jer se netko potrudio oko toga. Nisu turneje bendova koje uključuju Zagreb došle po duhu svetom, nego je netko potrošio svoje vrijeme, novac i dobru volju ili živce, kako vam drago, da bi sredio te koncerte, osigurao funkcioniranje prostora i bavio se sa svim tim tehničkim detaljima koje takve situacije postavljaju pred organizatore. Jedan od najpoznatijih pokušaja regionalne provokacije, istina – benigne, bila je znamenita Monte Paradiso majica „Žuja je tapija“, što je dio purgerskih punkera protumačio kao šamar na lokalpatriotskoj razini. I dok nisam nikakav fan Ožujskog, regija koja flašira pišalinu istarskog goveda pa ga onda brendira kao „Favorit pivo“ zbilja nije u poziciji ikome spočitavati tapiju od piva.
„A sad im Zagreb ne smeta, je li? Odmah dolaze duplo napuniti svoje džepove!“ – žestio mi se jedan scenski djelatnik doznavši da Fakofbolan dolaze odsvirati dva koncerta zaredom, prvi u KSET-u, a drugi u Attacku. Koji su bili točni razlozi za taj potez, nije nam bilo posve jasno. Pretpostavljam da se računalo na heterogenost zagrebačke publike, osobne netrpeljivosti i shizmu između Medika scene i fanova Šanka?! zbog koje bi se izgubilo dio potencijalnih posjetitelja, pa se išlo organizirati gig na dva različita mjesta. Koji god razlozi bili u pitanju, očito se netko grdno preračunao jer se u KSET-u na promociji novog albuma okupilo, zajedno sa predgrupama i prijateljima s popisa - svega četrdesetak ljudi.
Nakon izlaska albuma „Provincija uzvraća udarac“, Fakofbolan je bio bez daljnjeg najpopularniji domaći punk bend koji je u svom zenitu odlučio prekinuti s radom. U današnjem vremenu reciklaže i retromanije cijelo vrijeme je postojala izvjesna mogućnost da se bend opet okupi i nastavi gdje je stao. No bojim se da su od njihovog trijumfalnog reuniona ostala samo sjećanja, jer je bend od tog momenta na putu prema dolje, a ni novi album ni nastupi u Zagrebu ne daju naslutiti da će se situacija bitnije promijeniti. Unatoč ponajboljem što Zagreb danas ima od punka – Socijalnoj Službi kao predgrupi – klub se ni u jednom trenu nije ozbiljno popunio. Na gigu se pojavilo tek nekoliko najvjernijih fanova, što FOB-a što Socijalne, te hrpica ljudi koji su pretpostavili veliku gužvu na gigu sljedeći dan, pa su uzeli karte za petak. Socijalna Služba u okrnjenoj verziji je korektno odsvirala gig, ali bez prevelikog entuzijazma. Gig u Kumrovcu vikend prije je bio primjereniji njihovoj publici, a rekao bih da je ekipa koja voli FOB sklonija predgrupama koje su nastupale u subotu. Budimo iskreni, nijedan bend nije presretan kad svira pred 15-20 ljudi, koliko je u tom trenu bilo ekipe. Na početku nastupa i Fakobolan su vidjeli da su se vremena ponešto promijenila, komentirajući komornu atmosferu. Ne može se reći da bend nije svirački i izvođački na visini kakvoj je bio i prije, ali to nije u njihovom slučaju presudan faktor. Pjesme s novog albuma, koliko sam ih slušao, ne ulaze u uho na način kako su to ulazile prijašnje stvari, a koliko će se novi album svidjeti novim klincima, teško je predvidjeti ovako rano, ali očito interes nije velik. Uz predstavljanje novih pjesama se našlo i starih favorita, koje su donekle izvlačile situaciju i pomalo dizale atmosferu, no ipak nedovoljno da održe pozornost prisutnih, pa se tijekom koncerta dio ljudi razišao, neki po dvorištu KSET-a, a neki i dalje.
Teško bih ovu situaciju nazvao neočekivanom. Kao prvo, Fakofbolan već 5 godina tezgari svoj reunion i ne isporučuje nove pjesme, što si na domaćoj sceni ne može dopustiti ni Parni Valjak, a kamoli FOB, tako da su krediti već odavno potrošeni. Drugo, FOB kaska za temama, što je za punk bend nedopustivo. „Hotel Remetinec“, uvjetno rečeno prvi singl sa novog albuma, kasni po pitanju aktualnosti par godina. Teme o političarima kojima se smiješi zatvor je načeo Tonči Huljić još u vrijeme kad je Jelena Rozga pjevala u Magazinu. Korumpirani političari iza rešetaka, sve smo to već otprije čuli, na umješniji način, jer ni FOB-ova poetika u najboljim danima nije uspijevala preskočiti punk okvire na način kojima je to pošlo recimo KUD Idijotima. Čobanković je ogulio svoje krumpire, a političkom sferom vladaju posve druge teme, puno mračnije od klasičnog političkog lopovluka koji u Hrvatskoj ionako traje, s manjim prekidima, već 20-ak godina. We've got a bigger problem now. Nastupili su FOB i ovu jesen na koncertu protiv inicijative „U ime obitelji“, no njihov učinak i dojam je tom prilikom bio najsličniji prdežu na zimskom vjetru jer je i onaj ubogi lezbijski zbor bio energičniji, uvjerljiviji i drčniji nego dosadašnja atrakcija ljetnih punk festivala. Treće, FOB-u je publika odrasla. Generacije koje su brijale na „Jedini dokaz“ i „Provinciju“ sad imaju obitelji i preče zanimacije od povratničkih albuma bendova otprije desetak godina. Kako ipak nije riječ o izvanserijskom bendu, nove generacije imaju svoje bendove i svoje teme, tako da im mudrovanja srednjovječnih muškaraca sigurno nemaju ono značenje kao nama ostalim srednjegodišnjacima. Isti proces je dostigao i dobar dio punk bendova iz devedesetih sa svjetske scene koji su u zlatnim vremenima okupljali po 500 ljudi na gigovima, dok ih danas imaju 50.
Imajući u vidu mršav rezultat večer prije, očekivao sam od subote bolju posjećenost i atmosferu, Medika je prikladnije mjesto za bend ovakvog kalibra. Isprva je večer opovrgnula moja predviđanja jer je dvorište Medike bilo jednako prazno kao i dvorište KSET-a, ali tijekom večeri se ipak skupilo oko 150 posjetitelja, ako ne i više. Prva predgrupa, Bootstock, su bili na nivou zadatka, za razliku od inače vjerne Johannesburg pratnje, koja se skupila u neočekivano malom broju. Novi materijal, vidljiva usviranost, još da naprave taj iskorak i odluče više otići u studio pa zabilježiti dosadašnje napore. Osim toga, moram pohvaliti i njihov modni izričaj, hipsterske hlače su zamijenile potkošulje i trenirke. Working hard, dressing smart, tako i treba, trenirke nek ostanu za kamiondžije s Bajakova i novosadske stiliste koji nikad nisu vidjeli Marvu i Severa u devedesetima, pa siroti žive u uvjerenju kako su prvi isfurali opremu za fiskulturu na punk gigove na ovim prostorima. Kajgod. Bakterije kao da zaobilazi ozbiljnija pažnja, za što su donekle i sami krivi svrstavši se u taj street punk kotac, iako mi se čini da bend ima potencijala dobaciti i dalje. Mislim, ako je mogla Fraktura Mozga, što ne bi i Bakterije? S vječnim temama o biti punkstva, bar su u duhu današnjih punx vs posers paradigmi, ako su već s muzikom zapeli na početku stoljeća.
Fakofbolan je počeo raspoloženije nego večer prije, s obzirom da je pred stageom bilo solidan broj ljudi, ali se predstavljanje novih pjesama u nekim trenucima brzo pretvorilo u testiranje strpljenja publike. Kao i u petak, sa starim hitovima bi atmosfera poskočila i u tim trenucima bi se najjasnije vidjeli proplamsaji stare slave, ali bi sa sljedećom najavom sve opet završilo na mlitavom modu. Dopuštam da je to bio samo osobni utisak, ali se moj 30-something posse nakon prvih desetak minuta giga radije odlučio za kočarenje milfova po mračnim kutovima Katrana. Došlo je čak do toga da je inače nekonfliktna zagrebačka publika zviždala bendu kad bi najavio novu stvar. Unatoč i takvim momentima, bilo je i veselijih scena, šutke i veranja prema mikrofonu jer će FOB uvijek imati dovoljno vjerne publike koja će strpljivo čekati vrhunac sa "Neznanim junacima", nenadjebivim punk evergreenom i kolopletom obrada s kojima završavaju koncert. Iako se iz ove pozicije malog taštog zajebanta čini da su Fakofbolan okoštala priča, unatoč manjku novih trikova, bend i dalje ima rockerski grif koji ih drži unutar domaćeg punk prosjeka. Na kraju krajeva, nije da ne može gore, gdje ćeš boljeg dokaza od Motusa. Nadajmo se da takvom porazu ipak nećemo morati svjedočiti.
(ovu poruku sam dobio preko facebook profila nakon što je Subsite okačio recenziju koncerta u kojoj sam navodno "diskreditirao i ponizio" bend)
Da izbjegnem neželjeno prepucavanje, a ipak ti objasnim svoje tvrdnje: pokušaji diskreditiranja benda su u naslovu, podnaslovu, i prožimaju se čitavim tekstom, Prije svega, ja sam dogovorio oba koncerta, uz želje benda i klubova. Bili smo motivirani pozitivno, uz pretpostavku da na koncerte FOBa u Zagrebu dođe uvijek prosječno 400ak ljudi, pa nam je želja bila to podijeliti na 2 koncerta za ugodnih 200+, u 2 različita kluba. Bend je sugerirao nižu cijenu karte, ali klubovi su sami reagirali da nema potrebe spuštati cijenu ulaznice za razliku od one koja je bila zadnji put. Nitko ne bježi od činjenice da koncerti nisu uspjeli, daleko od toga. Ali to je za FOB u Zagrebu bilo prvi put u 20 godina, i smatram nepotrebnim i nekorektnim da ih se tako dočeka na nož.
Pogotovo od sajta koji bi trebao biti među prvima da ih podrži kod takvog "posrtaja". Možda je to i posljedica što je do sada za nama dvadeseti koncert turneje u pola godine, a prije su u Zagreb dolazili sa 3-4 koncerata godišnje... Ali nije ni bitno, pa i samom bendu je bed šta koncerti nisu najbolje uspjeli, ali život ide dalje (evo danas smo potvrdili Osijek i Punk Rock Holiday). Ali ići pokušati poniziti bend sa naslovom koji nosi simbolični refren ljigavih Pipsa, i ispod toga diskreditirati sa podnaslovom citata iz "Sumraka zapadne civilizacije" (koji je baj d vej vokalu Šapi među najboljim filmovima) je bezobrazno.
U prvom slučaju jer FOB nemaju ama baš nikakve veze s Pipsima (osim da su oba sve bolji bendovi), a u drugom jer je osim pokušaja vrijeđanja krajnje neutemeljeno uspoređivati američke prilike s početka 80ih (i ikad), sa našima danas. Pogotovo što se u tom filmu najviše priča o bendovima poput Black Flag, koji su puno više ploča prodali i naplatili taj svoj "punk" nego što će to FOB ikada. Nije tajna da su se približili 40ima, i da su izgubili generaciju. Kao i da su novi klinci sve više za kurac (ne samo pankeri nego općenito). I očekivati od njih revolucionare je iluzorno, kao što su i sami rekli u stvari koju sam stavio i na koju si reagirao.
FOB sviraju punkrock i tu nema previše filozofije. Apsolutno poštujem svačije mišljenje ako kaže da mu se album ne sviđa. Ali ako ga i posluša (i pročita tekstove), što mislim da autor teksta nije napravio, ili je samo usput poslušao dvije spomenute pjesme, koje jesu najstarije na albumu, i po mom mišljenju također najnezanimljivije. Ali šta je sa ostalim stvarima? Novi album nosi bolju svirku, bolju produkciju, više popratnih materijala uz album i ljepše pakiranje, i ovo je jedna od rijetkih negativnih reakcija, jer o albumu stižu samo hvalospjevi pa sad ne znam ko je tu lud, a da svako ima svoj ukus - to je prije svega i u to ne ulazim.
I ispričavam se, jer ni u slučaju autora teksta ni u tvom ne koristite pravo ime u potpisu, ali predugo sam u ovome da ne bi mogao razlikovati utemeljene argumente naspram frustracije, hrvatskog jala i nejebice. Pa je tako i prikaz s koncerata zbog svojih zloćudnih komentara "jedini dokaz" kako ćeš moto "...ako ne možeš napraviti sam bar pokvari drugome" najprije dobiti sa scene kojoj si posvetio većinu vremena, I zato mislim da su si dali najbolji mogući naslov albuma. Toliko od mene, ne zamjeri, Vedran
Ti si onaj koji je pisao da su Poison Idea poznat bend, jel?
Sad sam pogledao fotke s profila, pa Fitniću sine to si ti, autor tog lijepog teksta i veliki hejter! Aj bok, previše sam vremena potrošio na tebe!
Dragi Vedrane
Koja papazjanija. Te Pipsi, te Black Flag, te sredina turneje, te najdraži filmovi, te produkcija i bonusi novog albuma, a sve nebitno i nevezano za temu. Markiralo se satove hrvatskog kad se učilo čitati s razumijevanjem? I kakvo neželjeno prepucavanje, ako se ima municije za pucnjavu, ja sam uvijek za pražnjenje šaržera, da se riješe eventualni prijepori i nesporazumi. Ali te čemu te priče o neželjenim prepucavanjima, a onda me iza ugla dočekaju tvoji ad hominem rafali - nejebica, hejt i hrvatski jal. A to ne ide... Pa to ne ide. Opet ja s Pipsima. Sve ćemo sad razjasniti polako i natenane.
Pretpostavio sam da si ti organizirao oba koncerta, s obzirom da si izdavač novog albuma. Ne ulazim previše u vaše (tvoje, bendovske, klupske) razloge, napisao sam ono što sam vidio - 40 ljudi u KSET-u. Dopusti mi blagu sumnju u tu 200+ podjelu koju si spomenuo, jer da je bend u naponu snage, oba giga bi bila rasprodana, a mislim da se upravo računalo na nešto takvo (ili barem na solidnu popunjenost) kad se unaprijed dogovorilo dva giga i dva kluba. Bukiranje drugog datuma se obično dogovori kad je interes veći od kapaciteta kluba. Ali OK, da ne ulazimo dublje u motive, složili smo se da koncerti nisu bili na nivou. S tim da ja nisam bio tako oštar i rezolutan poput tebe niti tvrdio da koncerti nisu uspjeli, jer je drugi koncert, onaj u Attacku, bio unutar očekivanja. Osim ako je jedini kriterij uspjelog koncerta puna blagajna, u tom slučaju vjerojatno možemo pričati o podbačaju. Nisam bio na predzadnjem koncertu FOB-a u Močvari, ali su mi posjetitelji rekli da je tamo bilo 200-tinjak ljudi, tako da mi se zbroj oba koncerta čini kao realni broj ljudi koji danas dolaze na gigove FOB-a u Zagrebu.
Ja sam u recenziji naveo svoje viđenje zašto je to tako. Ako nisam bio dovoljno jasan, nije mi teško ponoviti. Smatram da su Fakofbolan izgubili svoju poziciju stožernog punk benda u Hrvatskoj koju su nekoć imali, za razliku od recimo Debelog Precjednika, koji suvereno drže tu poziciju bar zadnjih 10 godina. Otud naslov "Na putu prema dolje", igrom slučaja meni najdraže pjesme Pipsa, koji apsolutno nemaju veze s recenzijom. Ne kužim čemu taj bijes ili poveznica prema Pipsima, i oni su kao i FOB završili sa svojim zenitom, ali i dalje imaju vjernu publiku. Osim što su Pips, Chips & Videoclips izdali možda i najbolji domaći album devedesetih "Fred Astaire", a to FOB, po mom sudu, nije dostigao. Uostalom, taj put prema dolje se ne događa samo punk bendovima, nego najvećem broju glazbenih izvođača, od underground heroja preko klasičnog mainstreama pa sve do najtvrđe estrade. Gdje su danas Sandi ili Giuliano? Čujem da i dalje snimaju albume i skupljaju ekipu na koncertima, iako ih ne vidim u medijima.
Na čemu baziram svoje zaključke kako karijera Fakofbolana ide silaznom putanjom? Ne samo po dojmovima iz KSET-a i Attacka. Bio sam na više povratničkih gigova Fakofbolana od Ljubljane do Martinske i ja zbilja mislim da više nemaju tu težinu i značaj kojeg su imali prije raspada i neposredno nakon povratka. Kao što sam naveo u recenziji, oni su i dalje dobar i uvjerljiv rock'n'roll bend s vjernom publikom unutar domaće punk scene, ali mislim da su sami otupili tu punkersku oštricu jer su četiri godine tezgarili kao hotelski bend za turističku sezonu, a novi album se čekao otprilike kao i "Chinese Democracy" od Gunsa. Sigurno ima ljudi koji se neće složiti sa mnom. U redu. Neka cvjeta tisuću cvjetova. Nek me sam bend za koju godinu razuvjeri, samo mi iskustvo s punk bendovima daje za pravo misliti drugačije.
Nadalje, jasno ti je da sam pisao recenziju koncerta, a ne albuma? Nemam album, poslušao sam samo ono što je okačeno na Youtube, 8-9 pjesama s novog albuma. Nije mi ušlo u uho. Sori. Ovo što sam čuo, nije mi napeto. A nisam jedini koji je to rekao. Bajna produkcija, luda usviranost, simte tamte, ja ti to na Youtubeu niš ne kužim. Znaš, te priče o sirotim radnicima koje su zli političari i tajkuni sjebali i pokrali mi se više ne da previše slušati. To su priče iz devedesetih, proliveno mlijeko, teme za birtiju, a sama privatizacija danas spada u sferu političkih mitova i legendi. Jebiga, ti si izdavač albuma pa ti ljudi možda govore lijepe stvari da te ne povrijede. Možda sam se kolosalno zajebao, pa će ovaj album biti veliki hit, a ti i bend ćete zaraditi puno novaca. Držim fige. Ali album je već pol godine vani, a nije uspio iznjedriti nijedan hit. Po čemu ja to tako smjelo zaključujem? Jer na zagrebačkim gigovima nije bilo ljudi koji bi singalongali sa bendom, što je obično prilično dobar pokazatelj jesu li se pjesme udomaćile među ekipom. Valjda treba više vremena da ljudima uđe u uho?
Otkud filmski citat s početka teksta? Nešto slično mi prolazi kroz glavu kad FOB na zadnjem bisu i dalje svira svoju obradu Defektno Efektnih, u narodu znanu kao "Sarajevo". Stih glasi "zaboravit će se Sarajevo i događaji na Balkanu". Ironijskim preokretom od 180 stupnjeva, danas je originalna verzija sa stihom "zaboravit će se Afganistan i događaji u Iranu" aktualnija nego FOB-ova verzija. Dakle, želio sam reći da određene pjesme imaju svoj rok trajanja. Je li ti sad jasnije na što sam ciljao? Doista, je li napisati za neku pjesmu da joj je istekao rok trajanja vrijeđanje benda? Takvih situacija s nekoć kultnim i legendarnim bendovima sam se bome nagledao. A kad si već potezao Black Flag i Pipse, iako ne volim njihove kasnije periode, oni su bar imali muda izdavati drugačije albume i ne cijediti staru slavu, što se za ovaj album koji si izdao ne može reći.
Glede toga da bi Subsite trebao nekritički podržavati sve što se pojavi na underground/punk/kojojveć sceni, to bi trebao raspraviti sa samim urednicima stranice. Ja recimo mislim da si se tu debelo zajebao, jer vjerujem da sami osnivači nisu zamislili ovo mjesto kao poligon za plasiranje PR pričica i hvalospjeva, nego kao mjesto gdje se može o raznim temama slobodno i kritički raspravljati. Platio sam kartu za oba koncerta, što mi daje pravo da sam procijenim kakav je bio koncert. Osim toga, redovan sam posjetitelj punk gigova, pa dopusti da sam nekog vraga dosad već vidio, čuo i doživio.
Nego, znaš što je bilo u najmanju ruku nekorektno, da ne kažem pokvareno i pizdunski kad je Fakofbolan u pitanju? Nemaš brige, sad ću te ja prisjetiti. Kad su Fakofbolan potvrdili svoj nastup na Dirty Old Festu 10, 2009. godine. Kad je velik broj ljudi došao na fest upravo zbog Fakofbolana. Kad je organizator festa unajmio kran za kamere i još trista čuda za potrebe snimanja DVD-a njihovog giga na Dirty Old Festu. I što je onda bilo? Bend se na kraju nije pojavio, zbog obaveza članova na Seasplashu. Unatoč tome što je njihov nastup na Dirty Old Festu bio dogovoren bar 3 mjeseca prije. Nije Seasplash sprovod pokojne strine, pa da je nenadano uletio, baš u zao čas! Daj mi molim te reci što je to bilo ako nije jedan veliki i masni FAK OF BOLAN i publici i organizatoru? Nije to išlo onima koji ih ne vole, kako pjevaju na novom albumu, nego upravo onima koji su ih podržavali. I nije li bio plan da će zbog te nemile situacije organizator festivala odraditi gig Fakofbolana u Zagrebu kako bi nadoknadio troškove nastale nedolaskom benda i da će svatko s DOF kartom moći badava/jeftinije na gig? A oboje znamo tko je na kraju odradio taj zagrebački gig i zajedno s bendom pospremio lovu u džep. I oboje znamo da nije riječ ni o kakvoj glasini. Zato se okani lekcija o tome što bi bilo korektno.
I ja sam predugo u tome da ne bih mogao prepoznati uvrijeđene milostivice, samo ne kužim zašto se ti pjeniš ako se bend ne zamara s time. Jer od svog tvog pozivanja na argumente, za koje vjerujem da sam ih koliko-toliko prezentirao, dobijem od tebe ad hominem uvrede. Glede mog nenapisanog imena, ista ta recenzija stoji i na mom last.fm profilu (link na moj tekst na last.fm-u obično bude ispod teksta na Subsiteu i obrnuto) na kojem je moja slika i mail na kojeg mi se mogu javiti svi oni koji mi žele nešto reći, a nisu na last.fm-u. U tim mailovima se uvijek potpisujem imenom i prezimenom, nije tajna. Da si pitao urednike na Subsiteu, rekli bi ti moje ime, nije u pitanju nikakva konspirativna politika. Hrvatski jal? Na to si spao? Molim te reci mi na čemu bih ja to trebao biti jalan na Fakofbolan ili bilo koji drugi bend kojem nisam napisao pozitivnu recenziju? Kao i obrnuto, ako pohvalim neki bend znači li to da na njih nisam ljubomoran? Ja sam napisao panegirik povratničkom gigu Fakofbolana, teško da bi me se moglo optužiti za dugogodišnju mržnju ili zavist prema bendu, pogotovo u sadašnjoj fazi. Glede recenzija koje pišem, iznosim samo svoje subjektivno mišljenje, trudim se držati činjenica i toga da mi eventualne osobne razmirice ili prijateljstva ne pomute opću sliku o bendu, njihovim svirkama i izdanjima. Ne dobijam lovu za te pisanije, ne dobijam promo materijale, ne bavim se profesionalno punkom i nisam nikome ništa dužan kad pišem što pišem. Svatko tko se bavi nekim javnim radom, mora biti spreman na negativne kritike na svoj rad. Tko ne može to podnijeti, neka se time ne bavi. Al daj da to onda ima glavu i rep, a ne na ovoj tvojoj razini - "sve ja to poštujem, ali si pro hejter i niš ne jebeš, a kad ne možeš sam, kvariš sve drugima". Za slučaj da si markirao i logiku, to ti je logička zabluda. Time ne poništavaš ništa od ovoga što sam napisao, nego me pokušavaš diskreditirati kao osobu, dakle isto ono što si meni htio prišiti. A ako misliš da moja recenzija može na bilo koji način zajebati Fakofbolan ili oboriti prodaju njihovog albuma, onda očito ni sam ne vjeruješ previše u taj materijal. Nadam se da sam bio dovoljno razumljiv. Ne znam mogu li jednostavnije.
I da, ja sam onaj koji je napisao da je Poison Idea poznat bend. Evo argumenata. Pazi izdanja. "Kings of punk" izašao na Pusmortu, Taangu, Roadrunneru, Reflexu, Southern Lordu i TKO. "Feel the darkness" izašao na American Leatheru, Vinyl Solutionu, Tim Kerru, Epitaphu, Golfu i Farewellu. Bend koji ima toliko reizdanja je očito poznat jer postoji interes za njihove albume, pratiš me? Ove godine im je za Record Store Day izašao split sa Panterom. Dosad su ih obrađivali već navedena Pantera, Machine Head, Ratos De Porao, Turbonegro i niz drugih bendova. Znam da si malo ispao iz tog punk filma, dođi do mene, izvadit ću ti neke ploče, Tear It Up, DS 13, Limp Wrist, Caustic Christ, Fucked Up, Kill Your Idols, Double Negative, sve do Cülo i Gas Rag, prelistat ćemo neke Maximum Rocknrollove, pa ćeš vidjeti da su Poison Idea utjecali na svaki drugi underground hc/punk bend u zadnjih 10-15 godina. Venomous Concept (snimi ime - drugi izraz za Otrovnu ideju), bend-projekt članova Napalm Deatha, Melvinsa i Dana Lilkera, pronio je glas o Poison Idea po svim metal tiskovinama koji su pisali o njima. Kad sve saberemo, zaključujem da su Poison Idea poznat bend svakome tko iole ozbiljnije prati punk i metal scenu. OK, vjerojatno tvoja ekipa s Outlooka i Dimensionsa ne zna tko su Poison Idea, ali nije li to previše za očekivati da znaju? Mislim, gle mene, Axwell, Floating Points, Bondax... sve mi je to isti kurac, a ja kao pratim muziku. Zvuče mi ko deterdženti, a ne izvođači.
Ustvari, sad kad gledam što sam sve nadrobio, u pravu si za nejebicu. Vidi ti ovog prskanja. Paket maramica je neizbježan.
Vedran Meniga12. lipanj 11:55 Već sam rekao da sam previše vremena potrošio na tebe. Žao mi je što volim isti bend poput Poison Idea ili nekada FOB, kojima si bio veliki fan. Stojim iza svega što sam napisao, a ti piši koliko i gdje hoćeš, nemam ništa protiv, dapače, jer i negativna reklama je reklama. Samo ne znam zašto sad napadaš Outlook i izvođače koji na njemu nastupaju? Vjerovatno jer znaš da je to posljednjih godina naš životni projekt pa pokušavaš i tu uvrijediti. Znam da ti to ništa ne znači, ali je još jedan niski udarac.. Vedran Meniga
Vedran Meniga12. lipanj 11:56 Davno prije ove recenzije sam čuo o tvojim kritikama, za koje i dalje smatram da su nejebice i frustracija. Što si i sam potvrdio kad si krenuo "u potragu za milfačama". I šta je najveći nonsens; pišeš kako bend ne izbacuje nove materijale a upravo promoviraju novi album, jako čudno. Za kojeg priznaješ da nisi ni poslušao. Nuff said. Vedran Meniga
Vedran Meniga12. lipanj 12:02 E da: netko mi je nekad rekao da su ljudi prestali volit FOB nakon spike da Dirty Old festom. Dragi moj - FOB su uvijek htjeli odsvirati tu svirku, ali nikad je nisu potvrdili, i Banjanin ih je najavio bez potvrde! Šta mu bend nikad nije zamjerio jer smo prijatelji pa ti sad vidi ko je tu ispao nekorektan. Razlog je naravno što je basista Djuro uz mene drugi organizator Seasplasha i sigurno nije mogao napustiti festival tih dana, pretpostavljajući da ne možeš zaključiti o kakvoj vrsti odgovornosti tu radi. I onda je Banjanin da se ne osramoti pred publikom bendu ponudio prijevoz helikopterom, kojeg je upravo Šapo odbio jer to nema veze s punkom. Ali ti i tebi slični ste naravno optužili bend, uz totalno krivi i uvredljivi zaključak da je to zbog toga da sami uzmu pare na nekom drugom koncertu. Jadno. Vedran Meniga
Vedran Meniga12. lipanj 12:04 Poštujem tvoje zaključke ali sad još bolje znam kako su samo predrasude nahranjene jalom i tendencijom negativnog stava prema akterima. A inače u zadnjih pola godine (i uz zagrebačke koncerte), FOB je na svirkama pogledalo više ljudi nego ikad, i da - onima koji su ga poslušali novi album se uglavnom sviđa, jebiga. Vedran Meniga
Vedran Meniga12. lipanj 12:05 I od jučer smo potvrdili Novi Sad i Punk Rock Holiday (sa Real McKenzies i Sick Of It All). Živi bili pa vidili!
Znam, rekao sam da neću odgovarati dok se ne naučiš čitati s razumijevanjem. Rekao pa porekao! Jer ovo šta si rekao ne odgovara istini, a to je bitno da se kaže, da ne bi sutra nekom drugom opet pričao istu stvar.
Ajde da više razjasnimo spiku oko Poison Idea. Meni nije žao što obojica volimo Poison Idea, taj bend bi trebao imati više fanova. Dakle, ti si okačio njihovu fotku i rekao kako nisu poznat bend. S obzirom da si zadnjih godina samo rubno u punku (ne viđam te na koncertima, ne izdaješ nove punk bendove, nudiš Banjaninu da FOB svira na ovogodišnjem Dirty Old Festu iako se on više ne održava... što ukazuje da nisi više toliko u punku), možda nisi upoznat s činjenicom da su danas Poison Idea poznatiji, značajniji i utjecajniji nego recimo 7 Seconds ili DOA ili GBH, nekoć veća imena nego Poison Idea. Isto se dogodilo i sa Negative Approach, koji su danas nezaobilazna lektira američkog hc/punka, dok su u osamdesetima bili tek jedan od midwest bendova iz ranih dana Touch & Go etikete. Kako si sad u tim electronic/reggae vodama, pretpostavljam da je dosta tvojih facebook frendova također iz tog svijeta pa ne znaju da su Poison Idea kraljevi punka, te si radi njih i stavio fotku (jer svaki pravi punker mora znati tko su Poison idea :D). A to što oni ne znaju tko su Poison Idea me ne čudi jer ni ja ne znam sve te deterdžente s tvojih festivala. Kužiš me? Glede Outlooka, s glazbene strane me to apsolutno ne zanima, ali drago mi je da to postoji i da naš čovjek može zaraditi na posjetiteljima tih festivala. Što više takve ponude, to bolje! Da imam nešto protiv tebe ili tvojih festova, ne bi prije par tjedana rekao novinaru koji je s tobom radio intervju kako da dođe do tebe. Ali tvoj paranoidni stav - "svatko tko ne kliče onom što radim i baca neku kritiku, taj je protiv mene" - opasno podsjeća na komentatore sa dnevno.hr, Večernjeg ili indexa koji u svakom skretanju s linije državotvornosti vide urotu udbaša, Srba i njihovih inozemnih pomagača. Kad si se pretvorio u takvu tragikomičnu figuru?
Kažeš, čuo si za moje kritike, pa ne čitajući zaključio da je riječ o frustri i nejebici. Što reći, dobar glas daleko se čuje, loš još dalje! Realno, to pročita 100?! - puno sam i rekao - ljudi, najčešće vezanih uz punk scenu. Jesi li pročitao koju kritiku? Jer nisam siguran da si ovu do kraja pročitao ili razumio. Napisao sam da se "moj 30-something posse nakon prvih desetak minuta giga radije odlučio za kočarenje milfova po mračnim kutovima Katrana". Dopusti da ti objasnim ono što si trebao naučiti u četvrtom razredu osnovne škole. Prvo ovaj teži dio. Posse je američki sleng za frendove, prijatelje, klapu, ekipu, škvadru. Dakle nisam ja otišao u Katran, nego mojih troje frendova s kojima sam došao na koncert. Iako su svi platili karte. Jedan od njih je duhovito dobacio da će radije vrebati milfove po Katranu nego se dosađivati na koncertu Fakofbolana. Ponovit ću još jednom, ja NISAM otišao tamo, nego sam ostao na gigu do kraja. FOB je svirao "Sarajevo" na zadnjem bisu.
I da, bend nije svirao nove stvari sve dok album konačno nije bio zgotovljen. "Remetinec" sam čuo prije dvije godine na Martinskoj, ali to je bilo to od novih pjesama. A ponovo su se okupili 2009. godine. Znači, bend nije svirao nove pjesme 2009., 2010., 2011., a tek je počeo predstavljati nove stvari 2012. godine, i to u vrlo doziranim količinama. Prvi put da sam čuo više od jednu-dvije nove stvari na koncertu Fakofbolana je bilo na gigu na trgu u jesen 2013., znači u vrijeme izdavanja novog albuma.
I da, nisam preslušao cijeli album. Samo ono što je okačeno na Youtubeu. Tamo je 8-9 novih stvari od 12 objavljenih. Pa ako me tih 8-9 pjesama nije previše zainteresiralo, slobodan sam vjerovati da ni ostatak materijala ne krije remek djela.
Gle, ovaj primjer sa Dirty Old Festom sam potegao samo da bi pokazao što je nekorektno i bezobrazno ponašanje. Znači, ti tvrdiš da je organizator Dirty Old Festa na svoju ruku sve dogovorio za snimanje, najavio bend na plakatima i platio opremu bez da je dobio potvrdu od benda? Nije tajna da organizator nije čovjek od businessa i da ne zna uvijek prepoznati poslovnu priliku, ali ti tvrdiš da je on svjesno najavio bend bez da se s njima dogovorio?! Da je platio svu tu opremu i riskirao bijes posjetitelja festa iako je znao da bend neće doći? Znaš Vedrane, pa nije on takav idiot kakvim ga sad želiš prikazati. A ovo - Šapo je odbio helikopter jer to nije punk - tebi je to posve suvislo i racionalno objašnjenje? Pa u to ni klinac od 16 godina pred diskontom naliven Ribarom ne bi povjerovao! Pazi da ne bi isplivale neke pojedinosti oko tog festa, pa da svi vide tko tu laže. Jer i ti i bend i organizator znaju što je točno bilo.
I naravno, nitko nije optužio bend da svira negdje drugdje. Čuli smo na licu mjesta da FOB neće svirati jer njihov član ima neodgodivih obaveza na Seasplashu, tako da ja nikad nisam ni tvrdio da je FOB svirao negdje drugdje. Ali je tvoje pokvareno podbadanje opet tu - ti i slični ste rekli... Tko je rekao? Reci imenom i prezimenom tko je to rekao, ako imaš kakvih saznanja. I onda ćeš meni govoriti što je jadno, a svakim komentarom se sve više ukopavaš u drek.
I kad se sve sabere i oduzme, nemaš nikakve argumente osim "nejebice i frustracija", a priča ti je šupljikava ko ementaler. A na kraju ne možeš podnijeti jednu lošu kritiku, nego cendraš i mantraš o ne znam kakvim zlobnicima koji žele sve sjebat, i bend i tebe i ne znam koga. Znaš, mislio sam da si frajer, a ne takav zajedljivi seronja. Kao punk te nauči nekom integritetu. Ma nauči te kurac. Pobjedimo laž, a Vedrane? Sretno ti bilo
"Ma kad ti kažem, taj lik iz Mašinka je bio s nama na onom novogodišnjem tulumu, možda je upravo on upao u sobu!" - samouvjereno me uvjeravao novinar Banke i Hobocti. "Jesi ti siguran u to? Mislim da nije, pa to je bilo neko buržujsko sijelo!" - držao sam se punkerskog principa. "Je, to je fakat velika prepreka za nekog iz Mašinka!" - nije se ovaj dao smesti.
Koji tulum? Prije nekoliko godina, očekujući novogodišnju proslavu u kvartu na koji ćemo se ubaciti, ostali smo kratkih rukava dan prije Stare godine. Ne sjećam se više je li planirani tulum na kraju otkazan ili ničeg konkretnog nismo ni imali u planu, ali bilo je stani-pani i svi iz ekipe smo se dali u očajničku potragu za novogodišnjim partijem gdje bi se mogli potrpati u zadnji čas. Još istu večer smo doznali da novinarova rođakinja i njen dečko odlaze s nekom svojom hoch-agramer družinom negdje put Srbkoma, gdje su unajmili stanciju u široj okolici Poreča (ili Umaga ili Rovinja, sve te jebene kućerine su iste, red kamenja, red mesinga, red bazena, red izmišljene istarske autentičnosti) na nekoliko dana i to još papreno platili. Možda je cijena bila i prihvatljiva kad se uzme u obzir 15-20 ljudi koliko ih se tamo okupilo za tih tjedan dana, ali nama se činilo u to vrijeme kao nedokučiva svota. Srećom, bogatunsko društvance je već bilo u blagdanskom elementu, pa smo dobili dopuštenje da im se pridružimo, vjerojatno i zbog toga jer smo samo tražili mjesto za novogodišnju noć, bez namjere da se duže zadržavamo. Ponijeli smo nekoliko boca cuge i smotuljaka veselja, pa se potrpali u auto te stigli na odredište u ranim večernjim satima silverstrovske noći. Ekipa nas je primila korektno, no suzdržano i bez ozbiljnijeg interesa - ipak smo im krešali tulum - pa nisam ni upamtio lica sudionika. Nismo se loše proveli, cuge smo imali dovoljno, a i nije da je buržujčićima ičeg falilo, još smo zamijenili našu brzinu za njihove skuplje supstance, pa se dobrano razbili i proveselili unutar našeg malog kruga. Nakon što je zabava ušla u nižu brzinu, negdje oko 4 ujutro smo se odlučili povući iz dnevnog boravka i malo otpočinuti prije jutarnjeg odlaska. Prilika se ukazala kad smo pored blagovaonice otkrili prazan sobičak sa već pripremljenim posteljama i kaučima i uvukli se unutra nadajući se da ćemo korisnike sobe dovesti pred gotov čin kad nas skuže kako hrčemo u njihovim krevetima. Kako sam oduvijek bio sklon zaspati čim mi se pruži prilika, nisam bio budan kad je nakon pola sata u sobu upao tip koji je dreknuo da je to njegova soba i tražio objašnjenje gdje će sad on spavati. Srećom, lik se nije dugo zadržao u sobi, nego se vratio veselom društvu u dnevnom boravku, te kasnije zalegao od nemoći i alkohola na sofi gdje je dotad pijančevao. Ujutro smo se prvi razbudili, napravili kraći foto session po dvorištu i razbijali led na bazenu - jedan polomljeni komad je završio na mojim prsima jer nas je interesiralo kako će mi bradavice reagirati na led, očito nas je malo povukla ta bezbrižna poludekadentna atmosfera zagrebačke zlatne mladeži i njihovih priljepaka - pa smo se, nakon što sam nepopijenu žestu koju smo donijeli strpao nazad u kolica, pokupili doma. Putem smo prepričavali doživljaje prijašnje večeri, pa su mi suputnici ispričali nezahvalnu situaciju u kojoj smo se našli kad je momak banuo u sobu. "Šta da kažem?!" - branio sam našu uzurpatorsku poziciju - "Ko mu je kriv što nije reagirao na pravi način i bio na svojem kad smo ušli u sobu! Ili mi ili on! Jebiga, život je borba!" "A šta bi ti napravio da pljuneš toliku lovu, a na kraju večeri netko spava na mjestu koje si ti platio?" - gnjavili su moralisti. Nije ni čudo da su udarili na mene, ja sam za sebe odabrao najbolji krevet, samo za jednu osobu, da me nitko ne trka, udara nogama i ometa dok spavam. "Izbacio bi lika van iz kreveta, da ne bi neko drugi na moj račun skvotirao smještaj!?" - objasnio sam svoj gard pravednika. "U to ne sumnjam! - poklopio me Bojan - "Ti si odgurao Siska sa kauča kad se ovaj pijan srušio kod mene u stanu jer je ležao na tvom mjestu i smetao ti pri gledanju televizije. Radije si ga onakvog ubijenog išao micati, nego da si sjedneš na drugo mjesto! Frajer se mamuran zbudio i čudio kako nije više na onom mjestu gdje se skljokao prije dva sata, pol čuke nije kužio da si ga ti premjestio! A sad negdje stani da popijemo kavu!" "Ne mogu vam stati na kavu, žurimo se doma na eBay aukciju!" - odgovorio sam napastima. "Nigdje se ja ne žurim! A ti stani na kavu, inače ti neću platiti troškove puta!" - potegao je Bojan odlučujući argument, na vedro odobravanje ostalih. "Ne može to tako!" - uzalud sam protestirao. "Jebiga Fic, život je borba!" - poentirao je mudrac.
E sad, je li član Mašinka doista bio na tom tulumu i ostao bez kreveta, toga se ne sjećam. Ali drugar ima pravo. Nije teško zamisliti ekipu iz Mašinka na buržujskim tulumima. Imaju tu stilsku crtu koji ih odvaja od ostalih zg punk bendova pa mogu podjednako svirati na mjestima za punkeriju i studentariju (nije da su punk i studiranje nezamislivi, ali ionako je jasno na što mislim). Ne znam zbog čega su Mašinko tako brzo zaradilli tu podozrivost čru punk ekipe. Još od prvog giga Adictsa u Zagrebu, bilo je ekipe koja je frktala i puhala kroz nos na njihov spomen, zamjerajući im nedovoljno punkstvo, prije nego što se bend uopće pokazao široj publici i unatoč tome što su članovi benda imali već staža u bendovima otprije. Ako već i nisu imali uličarski izgled, toliko pjesama o cuganju ih je u svakom slučaju smještalo u ekipu kojoj su ulica i klupica bliski pojmovi. Ni sam se nisam pretjerano oduševljavao Mašinkom. Moj odnos prema bendu i njihovom stvaralaštvu je išao od nezanimljivog do blago zainteresiranog, ovisno o prigodi, iako imam njihova službena izdanja, pa čak i novu ploču-društvenu igru, za koju još uvijek nisam našao partnere za okrenuti partiju. Ni taj Klub gdje su svirali mi nije simpatično mjesto. Bivša pederana, sad mjesto pod okriljem Tvornice i njenih redara, djeluje mi isforsirano "rockerski", a njihova odluka da dvorište zatrpaju skulpturama znamenitih rock figura mi se čini kao tek proračunati PR/marketing, a ne kao znak zbiljskog okupljališta rock'n'roll fanova.
Bend je tamo promovirao novi album i očekivano rasprodao klub. Ali nije u tome sav uspjeh Mašinka, unatoč solidnom, suvremenom albumu koji bi se garant svidio i "Razorcake" sceni. Iako nisam siguran da razumijem poantu "Potjeha", jer se očito ta pjesma obraća nekim drugim generacijama, na bar zadnjih pet Mašinkovih koncerata gotovo da nema osobe koja ne digne ruke u zrak, ne raspameti se i ne zapjeva sa bendom kad krene "Kako je Potjeh tražio rakiju". Jednog dana kad će Siniša Škarica na samrti kompilirati najbolje domaće rock pjesme, na njoj će biti i Mašinko jer su uspjeli napraviti generacijsku himnu, a to mnogim drugim bendovima, čak i iznad Mašinkovog ranga, nije uspjelo niti neće. Ako ni zbog čeg drugog, na tome im treba skinuti kapu. Zato, kapa dolje!
Kako se Jurica Pavičić prosrao u recenziji „Kauboja“, ne mogu vjerovati! Konačno sam pogledao "Kauboje", koji su se djelomično snimali u Ivanić Gradu, da vidim kako je ispalo. Već mi je tijekom snimanja dojavljeno da se snimalo samo na autobusnom, koji je i dalje arhitektonski relikt iz sedamdeset i neke, valjda im je trebala neka oronula birtijetina za potrebe radnje. Upravo je na račun tih scena filmski kritičar proglasio Ivanić hrvatskom inačicom midwest americane, što zbog izgleda, što zbog propale industrije. OK, ne bih trebao biti srdit zbog dalmatinskog nepoznavanja zemljopisa, jer je južnjacima cijela zemlja sjeverno od Svetog Roka terra incognita, osim Zagreba i pokojih željezničkih stanica na tom putu. Tko ne vjeruje, neka izvede jednostavan pokus. Okupite deset prosječnih tovara, po mogućnosti Hrvatina, dajte im neoznačenu kartu i recite im da na njoj označe Petrinju, Pleternicu, Požegu i Popovaču, garantiram da preko pola njih neće točno odgovoriti. No očekivao sam da Pavičić zna prepoznati Kutinu, a ne da Ivanić Grad proglašava nekakvim Garyjem, Flintom i sličnim midwest palankama. Iako ova statistika ne znači danas mnogo, Ivanić Grad je prema popisu iz 1981. godine imao drugi najviši narodni dohodak po stanovniku u Jugoslaviji (254.3, najviši je imao Piran - 255.3, SFRJ = 100), tako da bi u usporedbi s američkim srodnicima prije trebalo baciti pogled na Texas ili Orange County. Ni mračne devedesete nisu toliko unazadile Ivanić, dapače, situacija se pokrenula nabolje zahvaljujući nekolicini urbanih entuzijasta, a i HRT je napravio prilog o Ivaniću kao o jednom od centara urbane kulture u Hrvatskoj u to vrijeme. Čak i na mikrorazini poput ivanićke punk scene je bilo primjetno da nismo tolika sirotinja poput nekih drugih dijelova domovine. Iako je IG imao svoju kvotu punk bumova, većina ekipe je dolazila iz relativno dobrostojećih i situiranih obitelji, tako da smo se još u devedesetima preseravali s Lonsdale heringtonkama i slagali kolekcije nosača zvuka koje smo naručivali iz Njemačke i Amerike, dok je to još bio big deal. I dok situacija nije bajna za negdašnjeg hrvatskog rekordera po plaćama, u usporedbi sa ostatkom istočnohrvatskog rust belta Ivanić Grad i dalje odskače od čemerne sadašnjosti, ali zlatno doba je davno završilo i sumnjam da će se tako skoro ponoviti. Kad čujem kako gradom upravlja sadašnji gradonačelnik Javor Leš, poprilično sam siguran da će biti upravo suprotno.
Iako je preuzeo grad u nezavidnoj situaciji i dugom od 30 milja kuna, za što je zaslužna prijašnja vlast u čijem je mandatu i započeo proces provincijalizacije, zasad još nisam vidio nijedan potez koji bi trebao ići u smjeru privrednog i kulturnog oporavka grada. Upravo suprotno, otkako se zasjelo u vrhovnu gradsku fotelju, novac se prvo zdrobio na sudjelovanje u „Lijepom Našom“ (nije valjda da itko misli kako čerga Branka Uvodića dolazi u mjesta diljem Hrvatske po duhu svetom), a ulaznice su se podijelile zaslužnima. Zatim je na red došlo uhljebljivanje političkih sponzora, pa malo bandićevštine u obliku najave za besplatne udžbenike za svu djecu u osnovnim školama neovisno o ikakvom imovinskom cenzusu, nije beg cicija da špara na gradskoj lovi. Zasad najfantastičnija ideja novog gradonačelnika je bila prezentirana u prilogu o Zagrebačkoj županiji poslovnog tjednika Lider, gdje se potencijalna strategija razvoja vidi u pozicioniranju Ivanića kao sveučilišnog gradića koji bi mogao imati jedno sveučilište. Nadam se da će netko dobrohotan sirotanoviću objasniti što znači biti sveučilišni gradić na primjeru Pregrade koja je pred bankrotom upravo zahvaljujući vizionarskoj ideji da imaju sveučilište. No dobro, vjerojatno se samo radi o laprdanju za novine da se ispadne pametniji, mogu to razumijeti. Današnji IG gradonačelnik je čovjek skromne karijere i poslovnih dostignuća, njegov najveći uspjeh je treniranje prosječnog rukometnog kluba, a izbore je dobio više zbog višemjesečnog opijanja po ivanićkim birtijama nego zbog ozbiljnog programa. Sve je to legitimno, dapače, samo se nakon toga ne treba čuditi ovakvom kafanskom nivou lokalne politike. A koja je najveća kvaliteta sadašnjeg gradonačelnika? Ako je vjerovati pričama pijanih HDZ-ovaca, nisu baš presretni što im je gradonačelnik iz partizanske obitelji, ali ih veseli što je brz na šlicu svojih hlača, pa sam tako čuo da navodno ima i drugu ljubavnicu, ako sam dobro protumačio izjavu „zajebao je i ženu i prvu ljubavnicu, jer sad već ima i drugu ljubavnicu“. Ipak te izjave uzimam sa zrnom soli, HDZ-ovcima ne vjerujem ni na trijezno, dok mi je njihovu iskrenost posebno teško odrediti kad ih slušam kako blagoglagolje pod gasom, mada ne isključujem onu latinsku „in vino veritas“. Pa kad već nema ništa drugo za pokazati, onda je valjda i virilitet dobra i kvalitetna osobina. U nekom drugom kontekstu, to bi vjerojatno bio i dobar vic, nešto otprilike kao „političar s mudima“, ovako smo bliže razini stočnog sajma na Posavskim Bregima. No, s obzirom da je recimo predstavnik HDZ-a iz Donjeg Šarampova posjećivao ilegalne borbe pasa negdje na staroj karlovačkoj (nadam se da se u međuvremenu okanio te navade), ovakav stranački kadar je još mila majka.
Kako danas funkcionira lokalna politika, možda se najbolje može vidjeti na slučaju Obiteljskog radija Ivanić i nepostojećeg gradskog muzeja. Naime, lokalna udruga „Prijatelji baštine“, osnovana zbog skrbi za prirodnu i kulturno-povijesnu baštinu lokalnog kraja, danas prvenstveno igračka ambicioznih supruga lokalnih nouveaux riches porodica već godinama traži prostor za lokalni muzej. Nakon lokalnih izbora (možda i prije), navedena se udruga domislila da bi najbolji prostor za muzej bila zgrada Obiteljskog radija Ivanić, pa se grebe oko gradonačelnika ne bi li iskamčila prostor radija za svoje potrebe. Logično, željezo se kuje dok je vruće, sad je vrijeme pritisnuti onoga koji je obećavao sve živo ne bi li dobio potporu na izborima. No ono što nije logično je ideja da se ivanićki radio iseli iz prostorija bivše škole i ustupi svoj prostor muzeju, pa useli na tavan Pučkog otvorenog učilišta, jer bi takav pothvat bio znatno skuplji od onog logičnijeg i jeftinijeg, a ta je da se zavičajna zbirka smjesti u prostorima Pučkog otvorenog učilišta. Čemu uopće micati radio? Nema li on danas značajnu ulogu u lokalnoj zajednici kao komunalni servis i javno dobro svih stanovnika na području Ivanić Grada i okolice? Teba li ga uopće seliti i time vjerojatno olakšati navodno preuzimanje radija od strane nekih medijskih grupacija o kojem se sve više špekulira u zadnje vrijeme, od pokušaja uguzivanja samozvane novinarke Jasenke Haleuš – nemojte mi reći da su one sponzorske razglednice na Jabuka TV novinarski posao i da to vrijedi navodnih 10 tisuća kuna mjesečno koje calta grad Ivanić - na čelo radija, očito kao ceh predizborne koalicije njenog HČSP-a sa HDZ-om pa sve do ozbiljnijih kombinacija bivšeg ministra pravosuđa i njegovih poslovnih partnera? Samo se pitam razumiju li „Prijateljice baštine“ značaj lokalnog radija kog žele izbaciti iz prostora stare škole i onoga što će zajednica dobiti zauzvrat? Izložbeni postav koji stane u moju kuhinju? Zbilja bi bili na dobitku, zašto trpiti lokalni radio i sadašnji javni servis kad svi skupa možemo gledati artifakte prošlih vremena i prisjećati kako je bilo nekad. Uopće ne dvojim da bi taj muzej služio kao svojevrsni spomenik samoprijegornom radu „Prijatelja baštine“ i njihovom zalaganju za gradski muzej, ali prvenstveno monument mapiranju sadašnjeg stanja u gradu i označavanju njegove elite.
Danas svaki ozbiljan balkanski mafijaš zna da se uglednim članom društva postaje ili barem počinje od trenutka kad odriješiš kesu i udijeliš izdašan milodar, najbolje za kakvu crkvu ili džamiju jer time najbrže pereš grijehe (i lovu), pa se na lokalnoj karti upišeš kao glavni dobročinitelj, ktitor ili vakif, ovisno o religijskoj denominaciji. Ako to razumiju i regionalni kriminalci, nije mi jasno što se ova tranzicijska bourgeoisie toliko nameračila da bude osnivačka sila lokalnog muzeja, ali na račun gradskog budžeta i novčanika svih građana Ivanić Grada? Ako im je toliko stalo do gradskog muzeja, postoji li ikakav plan B koji ne uključuje izbacivanje neke od gradskih institucija na ulicu i nemilosrdno sauganje gradskog novca? Nešto poput ogulinskog primjera Ivanine kuće bajki, izvedenog i uz pomoć EU fondova? Naravno, pitanje je hipotetsko, najlakše je tuđom kitom gloginje mlatiti i tuđim parama dvorove graditi. Lijep komad kokošarenja i kokošjeg sljepila, prstohvat Krleže i navrh noža Konstantinovića kao začin i eto ti prave provincijske čorbe, a sve pod krinkom kulture i baštine.
Kad se već spominju muzeji, u Liderovom intervjuu gradonačelnik Leš je spomenuo da je u planu i muzej naftnog rudarstva, iako je otvoreni oblik takvog muzeja već postojao, uz cestu koja od Graberja vodi prema šumi Petici, ali zbog nebrige općinske vlasti i tadašnjeg vodstva INE, sve je otišlo u staro željezo, a šetnica, sva obrasla u šikaru i gustiš, danas služi kao šturc za trpanje i pljuganje. Ako je priča sa ljubavnicama zbilja istinita, onda je možda i sam gradonačelnik koji put parkirao tamo, daleko od očiju znatiželjnika. I eto, nakon svega desetak godina opet bi se malo imalo naftni muzej. Al ovaj put zaozbiljno, pretpostavljam.
A Hladno Pivo? Koliko god mi njihova rana faza bila dobra, toliko me zadnja ostavlja ravnodušnim, ali sam računao na presjek karijere i nekoliko sigurnih zicera. Iako su Hladno Pivo već desetak godina hrvatski glazbeni mainstream, i dalje ih ljudi donekle percipiraju kao punk bend, dakle nešto u čemu bih trebao uživati. Još su me kolege na bivšem poslu ispitivale idem li s njima na gigove Piva na Šalati, Jarunu i Domu Sportova, pa sam im svima nadmeno odgovarao da pogledaju spot „Für immer punk“ i prepoznaju me u prvim redovima pred stageom na terasi Jabuke iz 94. godine, da se zna kad ih je tko gledao. Prije koji mjesec, gledao sam Hladno Pivo u KSET-u na „Džinovski“ koncertima i dobro se zabavio, ali više zbog nostalgičnog teleportiranja u vrijeme Fiju Briju festivala, nego zbog samog koncerta. Hladno Pivo je izbacilo dva ključna albuma domaće scene, ono što je „Džinovski“ predstavljao 93. godine punk sceni, nešto slično je „Šamar“ napravio na domaćem mainstreamu deset godina kasnije. Sve nakon toga se pretvorilo u teško podnošljivi crossover punk/metal/rock hibrid, kako se to zna dogoditi sa dugovječnim punk bendovima. Ipak, Pivo u Ivaniću je pitanje lokalpatriotizma, pa sam se ipak zaputio na koncert. Koliko se god vrtili po Radio Anteni, Hladno Pivo mi i dalje nisu bend za centar grada, osim u većim urbanim središtima. Ovako, vidiš da se zbog vašarišta na trgu povodom Dana grada skupila i ekipa koja ni s gradom ni bendom veze nema. Da je gig bio na nekom gradskom igralištu, sigurno ni publika ne bi bila toliko raznolika, ali nema veze, sačuvaj bože da bi nekom priječio gledanje Hladnog Piva. Samo su mi neke od njuški u publici totalno sličile na one likove koji su nam prije 15-20 godina govorili da slušamo krivu muziku i da se okanimo tih drogeraša.
Bend je započeo sa „Teško je ful biti kul“, pa raspalio po presjeku karijere. Ne znam je li zbog specifičnog karaktera samog koncerta, na takvim tezgama se svira duže nego na klasičnim festivalima, ali učinilo mi se da Hladno Pivo danas ima više hitova nego Parni Valjak. Koliko sam vidio, u prednjim redovima je bila solidna šutka, ali sam se kao veteran i stari svjedok držao pozadine i blizine šanka, a takva događanja izmame i lica koja dugo nisam vidio, pa sam dio koncerta proveo u neobaveznim čavrljanjima. Oduševljen toplim prijemom, zapitao se Mile kako to da nisu prije svirali u Ivaniću. Pa ako mu nitko nije odgovorio, ja bih pokušao ponuditi konačni odgovor. Klub Mladih nikad nije imao novaca koliko je Hladno Pivo tražilo, iako se par puta spominjala i ta mogućnost početkom dvijetisućitih. Znam da nije do srca nego do novčanika i poštujem taj profesionalni stav, pa se Klub Mladih nije nikad ozbiljnije zamarao da dovede Pivo. U nekim trenucima mi se učinilo, slušajući njihove novije pjesme, kako je bend zbilja napredovao u opsegu i širini svog glazbenog izričaja i kako doista zvuči moćno i „rockerski“. Nažalost, momenti poput „Pravo ja“ su vrlo rijetki, jer bi mi već sljedeća pjesma izbila takve misli iz glave kad bih slušao preduga gitarska nadrkavanja, prvoloptaški humor i generalno naporan bend. To se možda najbolje uočilo kad je Hladno Pivo zasviralo novi hit „Messi“ kojim su bez sumnje dosegli nove nivoe banalnosti svoje karijere. Bilo je tu i setova starih klasika koji su donekle izvlačili stvar, ali mi se pred kraj giga učinilo da slušam jednu te istu pjesmu i dž-dž-dž pimplanje. Razumljivo, unatoč pohvalnom Miletovom društvenom angažmanu za kojeg se ipak ne može uvijek jasno ocijeniti dolazi li iz ideala ili nekog PR ureda, Hladno Pivo danas dijeli svoju publiku sa Markom Perkovićem Thompsonom, pa se repertoar prilagodio pitijskom stihu „i za sve seljake radit narodnjake“. Tj. metal, ono što slušaju hrvatske seljačine. Tad se Hladno Pivo pretvara u toplu pišaku bljutavog okusa, ali čemu čuđenje, svako pivo ima svoj rok trajanja. Neka, bar su big in Serbia, a svaki domaći izvozni uspjeh treba pohvaliti.
Nakon desetak godina, konačno sam dočekao ljeto na kojem sam preskočio Monte Paradiso, inače nezobilaznu postaju mog ljetnog godišnjeg odmora, iako bi u skladu s punkerskom tradicijom Monte prije bio umor nego odmor. Planirao sam i ove godine jezditi jadranskim drumovima do srbkoma kad sam vidio najavu za Poison Idea, ali kad je bend otkazao evropsku turneju, Chaos UK mi nije bio dovoljan mamac da krenem put Istre. Tu se pokazala i najveća mana ovogodišnjeg Montea, nedovoljno srednje jakih imena koja bi mogla potaknuti dolazak publike nakon otkazivanja najjačeg headlinera. Ovako, Chaos UK i Motus nisu bili ni približno zanimljiv odabir da se odlučim maknuti sa Hvara, a ni moji već potvrđeni suputnici nisu marili za ostatak bendova u Rojcu, pa nisu ni zamjerili zbog mog otkazivanja. Kad smo već kod Chaos UK, rijetko tko zna da je upravo taj bend bio razlog onoj glasovitoj tučnjavi na punk festu „Everything is disco, but punk is more fun“ u Labinu. Gledano iz današnje perspektive, taj sukob je doveo fest na loš glas, zbog kojeg je dobar dio ekipe koja ga je prije pohodila odlučio prestati ići na labinski warm-up pred Paradiso. A kako je došlo do nereda u dvorištu Lamparne? Pa moglo bi se reći da djelomična odgovornost leži na meni.
I godinu dana prije je bilo nereda i frke u Labinu, kad je Srbožder u mračnim hodnicima Lamparne flašom pogodio kolovođu zlosilja nad gostima izvan srbkoma na koje su lokalni huligani navalili poput goblina iz Morije, a onda se poput kakvog punkerskog Scarleta Pimpernela izgubio progoniteljima iz vida, no računali smo da je to bio tek izolirani incident koji se neće ponoviti. Bili smo u krivu, kako se i pokazalo drugu večer. A što se točno zbilo? Druge sam večeri negdje oko dva sata ujutro navukao svoju Chaos UK -100% Two Fingers In The Air Punk Rock majicu s dugim rukavima da mi posluži kao pidžama i krenuo na počinak. Taman kako sam izašao van onakav polupijan i iscrpljen tražeći auto na parkingu, pred klubom me zaustavio neki 16-godišnjak s irokezom i oduševljeno me stao potezati za moju majicu hvaleći bend i motiv. Kurčeviti pozer kakav već jesam, u drugim bi okolnostima rado prihvatio komentare, ali sam bio baš u nekom nadrkanom stanju, pa kad sam malom odgovorio nešto poput: „Drago mi je da voliš Chaos UK, ali to ne znači da smo si sad najbolji prijatelji!“ - isti čas se ozareno lice punkera smrklo i počele su letjeti rečenice: „Vi purgeri ste ful umišljeni! Ko kaže da želim imate veze s tobom? U kurcu si/ste! Jedi govna!“ i slično, dok je njegov drugar izgovarao mudrosti poput: „Ti mu nikad ne možeš biti najbolji prijatelj ni da hoćeš, jer sam to ja!“. Raskokodakao se labinski podmladak i počeo sipati uvrede po nama kontinentalcima, pa je njihovo ćeretanje uskoro privuklo i nekoliko zagrebačkih punkera kojima nije bilo drago slušati takva prozivanja, no sve je još bilo pod kontrolom sve dok se tamo nije pojavio moj suputnik Kata. Kata je oko ponoći pijan zaspao, pa se nakon dva sata zbog dreke i cike probudio napol mamuran, napol trijezan, što je u njegovom slučaju (bila)najgora moguća kombinacija zbog iznimno kratkog fitilja. Prvo je radoznalo došao vidjeti otkud ta gužva, čak se i nasmijao cijeloj raspravi, ali mu je ljutiti irokez nesmotreno rekao da ne gura nos gdje mu nije mjesto jer bi mogao najebati, a onda ga i odgurnuo. Zbog takvog ponašanja se moj prijan u sekundi dohvatio karabinera i udario malog irokezaša da se ovaj taj čas srušio na pod držeći se za glavu iz koje je proliptala krv. Tu je labinska ekipa skočila na nas, ali je omjer raspoloženih ZG/IG fajtera bio dovoljan da je tih 5-6 klinaca u minuti završilo isprebijano na podu. Dojurili su za minutu organizatori i redari, smirivali već smirenu situaciju, dok se labinska grupa počela izvlačiti na svoje nježne godine, pokazivati svoje ozljede i okrivljavati nas za početak nasilja, zaboravljajući da ih je njihov lajavi jezik doveo u to stanje. Radi povijesne istine, da ne bi netko pogrešno pomislio da se ZG ekipa sastojala od ratobornih bećara,valja reći da je jedan od glavnih zagrebačkih djeljitelja pravde i udaraca bio tadašnji član Šabana, neka se zna tko je branio zagrebački ponos tih godina. Nakon toga su se lokalci povukli, ali sam vidio kako najbolji prijatelj irokeza odlazeći u mrak snima situaciju i mumlja kako ovo neće samo tako završiti. Logično, nitko ne voli dobiti batina od strane ekipe usred svog grada, tako da sam bio siguran kako će se Labinjani vratiti u većim brojevima da bi dobili zadovoljštinu. Nažalost, moja upozorenja nisu pala na plodno tlo jer je za 5 minuta Kata ponovo legao među aute na parkingu i zaspao snom pravednika. Sluteći ozbiljnije sranje od šamaranja klinaca, počeo sam se raspitivati o sigurnijem mjestu za počinak, jer sam načuo da je DHP kolektiv squatirao cijeli hotel u Rapcu u kojem bi bilo dovoljno mjesta i za nas. Dok sam ja tako lunjao klubom i okolicom, za manje od pol sata se pojavila veća grupa domaćih ljudi na parkingu, tražeći sudionike tučnjave. Slučaj je htio da su napadači u usnulom Slovencu prepoznali mog suputnika i tako ga iscipelarili da je nesretnik morao još istu večer potražiti pomoć u pulskoj bolnici, ne shvaćajući da tuku pogrešnu osobu. Kad su konačno pronašli Katu između auta, gomila je navalila na njega, ali je sreća u nesreći bila ta da ga je baš svatko htio nagaziti, pa je nastao takav krkljanac u kojem je ovaj dobio svega par lakših udaraca te uspio izmigoljiti i uteći svojim progoniteljima. Trčeći pred labinskim djeljiteljima pravde, uspio me zahaltati i dobaciti da skupim neku pomoć, pa sam pojurio pronaći neke frendove da se suprotstavimo rulji koja je počela i drugim posjetiteljima festa dijeliti odgojne udarce. Ubrzo smo Kejos, tadašnji Velečasni, te još netko iz Zagreba (ne pamtim više je li bilo dvoje ljudi ili samo jedan), prijatelj ozlijeđenog Slovenca i ja prepriječili put Labinjanima i tako omogućili Kati da dođe do daha i dograbi neku letvu kao priručno oružje i stane iza nas. Na čelu Labinjana je bio neki plavi dugokosi dripac koji je vitlao metalnim križnim ključem za auto kojem je Kejos samouvjereno rekao, kako samo pravi hrvatski branitelj može: „Kaj je, misliš me lupiti s tim?!“ Na to je i lik vidio da bi mogao dobiti po lampi unatoč svom metalnom pomagalu, pa se lynch mob primirio i započeo sa drekom. Činjenica je da se ekipa najviše prepala Kejosa kad su vidjeli da nije ustuknuo, ali kako su brojevi bili na njihovoj strani, bilo nam je jasno da se ne smijemo pomaknuti ni korak nazad jer bi nas u suprotnom pregazili kao što to rade evropski klubovi Dinamu u Ligi prvaka. Ovako, kolovođama je bilo očito da će u slučaju šore prve udarce pobrati upravo oni, pa se počelo oklijevati i verbalno prepucavati. U tom pogledavanju i dobacivanju sam uspio prebrojati oko dvadesetak likova, njih bar deset sposobnih za ozbiljniju tučnjavu. Za to vrijeme su organizatori izletili van i počeli vikati na sumještane kako im uništavaju festival, a dotle se skupilo dovoljno ZG ekipe da uspješno odbije navalu srbkom štakora, pa se labinski posse ubrzo raspao. Ipak, prije toga je najbolji prijatelj irokeza vješto zavitlao pivsku flašu i pogodio me u glavu. Bio sam dovoljno daleko da me flaša samo zveknula i odbila se od moje glave ne pričinivši mi nikakvu ozbiljniju štetu osim čvoruge. „To je za tebe!“ - izderao se seronja i nestao među frendovima, dok sam se ja trudio upamtiti ga ne bi li ga drugi dan pronašao na Monteu. Uzalud, jer se nitko od tih punkera vjerojatno nije usudio doći u Pulu. Mi smo se nakon svega odlučili smjestiti u DHP hotelu, iako je bilo jasno da se napadači više neće vraćati, ako ništa drugo, bar zbog poštenog spavanca. Eh, još su dugo u noć odjekivale hrvatske pjesme po srbkomu nakon našeg sukoba! Upravo iz tog vremena datira poznata parola – Zbog Katića i bokala vina, zapalit ću Istru do Labina! Dio ekipe koja je došla s nama je prespavala cijeli događaj, pa je ujutro Andreja, nakon što je vidjela da nema auta, a čula priču o šori i dhp hotelu, došla do fantastične ideje kako sam zasigurno u 3 u noći ispižđen nemilim događajima pokupio Katu i otišao s njim u neki fini hotel u Rapcu, a njih ostavio na milost i nemilost labinskim divljacima i nepredvidivim atmosferilijama. Na njenu radost, do podneva smo se pojavili u Labinu i pokupili ostatak karavane te se zaputili na Monte Paradiso. Iako se naš sukob rado prepričavao u rodnom gradu, mora se priznati da nam je dio frendova zamjerio taj sukob koji su kao turistički animatori u hotelima Rapca drugovali sa lokalnom ekipom i cijedili njihovu gostoljubivost do krajnjih granica. Njima vino, nama uvrede, jasno da takvo što nije moglo potrajati. Eto, tako je Chaos UK bio okidač labinskih barufa.
Kako sam odustao od Monte Paradisa, uštedio sam novac potreban za smještaj, put i ostale troškove, pa sam se odlučio zaputiti na Punk Rock Holiday. Iako su i ovaj fest pratila otkazivanja, pa sam opet propustio vidjeti Murphy's Law i Generators, ostalo je dovoljno zanimljivih bendova da se zaletim na fest na jedan dan. U srijedu su nastupali Sick of It All, The Real McKenzies, Old Firm Casuals i Adolescents, pa kad već nisam stigao vidjeti Night Birds dan prije, ovo se činilo kao više nego dovoljna zamjena. Punk Rock Holiday unaoč imenu ustvari ustvari nije onaj klasični punk/underground/DIY fest, nego ozbiljno i profesionalno organizirani festival, pomalo nalik ranijim Warped Tour izdanjima, na kojem sviraju popularni punk/hc/ska bendovi plus poneko veteransko ime, iako se tijekom popodneva mogu vidjeti i manje poznati lokalni bendovi. Nemam problem s manjkom underground bendova na samom festu kao što sam čuo od nekih drugih ljudi sa scene, čak bi se začudio da vidim Warvictims, Violent Reaction ili Arctic Flowers među line up-om, imam samo problem s manjkom zanimljivih bendova, što mi je uglavnom primarni razlog odlaska na gigove i festove. Glasnogovornik ministarstva zdravlja je imao slobodan tjedan, pa mi se rado pridružio na mojim putešestvijama po Sloveniji. Iako ima 3 i pol sata do Tolmina, dolina Soče je lijep i zanimljiv kraj, pa si stalno obećavam kako ću jednom doći tamo na višednevni izlet, u posjet Muzeju prve svetovne vojne u Kobaridu i proći putevima fronta na Soči gdje su naši preci pod feldmaršalom Borojevićem tamburali Talijane. Prvo što sam vidio kad smo stigli u Sotočje je bila obavijest da Old Firm Casuals, jedini od bendova koje nisam gledao tu večer, neće svirati, kako smo kasnije doznali, zbog ozljede bubnjara. Tko ne zna, riječ je o oi bendu/projektu Larsa iz Rancida. I ne baš pretjerano dobrom bendu. Ne samo da su muzički relativno nezanimljivi, nego imaju i tu try-hardersku crtu koja ljude možda i više nervira nego sama muzika. Silna se vriska digla na oi/skinhead sceni na Larsa kako se on u četrdesetoj godini sjetio biti skinhead i kako je to sve poziranje i fejkanje. Ne da mi se o tim pubertetskim prozivanjima, koliko god Old Firm Casuals bili neuvjerljivi, samo primjećujem da se to kosi sa uobičajenim floskulama koje se obično ispaljuju o „skinhead jedinstvu“. Puno više me zanima je li se na screamo sceni digla takva graja oko OFC basista Caseya Watsona koji je prije svirao u Yaphet Kotto (a kasnije u Look Back And Laugh). Liju li suze nove generacije emocionalnih hardkoraša kad vide kako Casey sekundira Larsu u oi bendu? Prvi bend na koje smo došli bili su Adolescents, koji su ovaj put imali posve neočekivani repertoar. Iako su obećavajuće počeli svirajući istoimenu pjesmu sa „Brats In Battalions“, njihovom nepravedno zapostavljenom drugom albumu, većina repertoara se svela na zadnjih par reunion albuma. S plavog albuma je bilo tek dvije stvari, malo čudno za bend koji ionako nastupa na ovakvim festovima upravo zbog stare slave koje su stekli svojim prvim albumom. Očito im ne ide loše, bend bi uskoro mogao nadmašiti i Poison Idea i Sloppy Seconds po pitanju debljine, ali sumnjam da će steći značajan broj novih fanova. Nakon toga smo krenuli u ophodnju, pa naletili na Vedrana i neku mlađu ekipu iz Ivanića za koje dosad nismo ni znali. Pristojan svijet, znaju sa starijima, ponudili su nas cugom i ostalim đakonijama iz džepova. Sudeći prema posjetiteljima iz Njemačke, Italije, Švicarske, Španjolske, Mađarske i Švedske na koje smo naletavali tijekom večeri, fest je pronašao idealnu nišu i svoju target skupinu, pa nimalo ne ovisi o domicilnoj publici. Sljedeći bend su bili Real McKenzies. Iako se taj balon celtic punka već davno ispuhao, meni su McKenziesi i dalje jedan od simpatičnijih bendova. Solidan set, pjesme nisu ništa izgubile s godinama, a i publika se dobro zabavljala. Činilo mi se da dosta sviraju, vjerojatno je bilo vremena zbog nedolaska OFC-a, pa smo otišli do štandova na indijsku hranu. Čuo sam svakakve priče o ljutoj hrani i njenim čudotvornim svojstvima, ali nikad dosad nisam doživio da me tanjur pikantne piletine s rižom apsolutno otrijeznio i razbudio od cuge i pljuge. Na granici podnošljivog (ne zbog lošeg okusa, na Scovillovoj ljestvici ljutine paprika bi bila preko 100 tisuća mjernih jedinica ljutine), a opet idealan obrok za riješiti se munchiesa, bio je to specijalitet o kakvom i dan danas maštam kad se malo razbijem i/li ogladnim. Za vrijeme H20 smo zujali po distro štandovima i šankovima i tu i tamo bacali pogled prema stageu. H20 su mi uvijek bili perolaka kategorija NYHC-a, nešto poput Gorilla Biscuitsa generaciju prije. Mislim, pa taj bend i dalje tjera „don't forget your roots“ spiku, samo ne znam obraćaju li se to razmaženoj evropskoj publici koja se u Sotočje domilila sa svih strana starog kontinenta i kojoj korijeni u najboljem slučaju mogu biti „Scratch the Surface“ i „Smash“ ili pak same sebe uvjeravaju da su čru, jer NYHC bendovi na koje se pozivaju uglavnom nisu doživjeli da sviraju na ovakvim festivalima i pred ovolikom publikom, za razliku od H20 koji su imali i major label fazu i spotove na MTV-ju. Osim toga, kakav vražji New York, u zadnjih desetak godina taj grad nije iznjedrio nijedan pošteni hardcore bend (u onom NYHC smislu, jel), nego napornu hipsterijanu poput TV On The Radio. Kome je do novijih hardcore bendova, nek svrne pogled na Wilkes Barre ili Baltimore. Čekajući da H20 završe, naletjeli smo na XXX iz Hrvatske (identitet zaštićen da mu se ne rugate) koji se požalio da su mu ukrali novčanik na festivalu. Poslije ga je našao u blizini pozornice, istina, s netaknutim dokumentima, ali posve počišćenog od bilo kakve valute. Još je i spomenuo da nije jedini kome se to dogodilo, jer je tog lopovluka bilo i večer prije. Pametan uči na tuđim pogreškama, budaletina poput mene na vlastitim. Kad sam konačno dočekao Sick Of It All, požurio sam maknuti iz pozadine da osjetim malo atmosferu iz prednjih redova. I osjetio sam je za desetak minuta. Naime, u jednom trenu, ne znam je li to bilo slučajno ili namjerno, 2-3 lika su se zaletila u circle pit i pritom oborili nekolicinu ljudi na pod, uključujući i mene. Ležeći na toj oborenoj hrpi ljudi, osjetio sam da me netko prima za dupe, ali u toj gužvi ionako nisam uspio ništa napraviti. Mogu otrpiti malo šlatanja, dupe mi je OK za moje godine, ali tkogod me primio za zadnjicu, nije to radio zbog veselja, nego zbog posla. Brzo sam se digao i otresao prašinu sa sebe, opipao sam i džepove da vidim je li sve na mjestu, a onda sam skužio da sam u toj gužvi ostao bez novčanika. Odmah sam razgurao ljude oko sebe i počeo mahnito pretraživati tlo, dok su mi se u glavi vrtili scenariji dolaska na granicu bez dokumenata. Osobna, vozačka, kartice, lova, sve je bilo u tom novčaniku. Dok sam tako bezuspješno pokušavao locirati svoj novčanik, neki lik me pitao što tražim i otkud sam(?!), a kad sam mu rekao, pokazao mi je na neku curu koja je pak pokazivala na neki novčanik na podu koji metar od nje. To je doista bio moj novčanik, sa svim dokumentima na mjestu i naravno, bez ijedne novčanice u njemu. Koliko je bilo u njemu? Otprilike pola moje mjesečne plaće, uglavnom u eurima. Rekli mi kolege na poslu da je dobro nositi nešto više love kad idem preko granice, za svaki slučaj, ako se što dogodi, da mogu potplatiti murjaka ili slično. U tom trenu nisam znao šta sa ovo dvoje, da ih odvedem na cugu na glasnogovornikov račun ili da ih zgrabim za grkljan i natjeram da isprazne džepove, ali sam se pomirio da love više nema i pokušao se utješiti bar tim što imam sve dokumente. Nije bilo baš lako i više mi nije bilo ni do čega. Ni najcrnji crusteri iz smrdljivih kombija nisu radili ovo što sam doživio na ovom evropskom festu. Jebiga, profi festival, profi lopovi. I taj Sick Of It All, svaki put gudi jednu te istu priču, kako više ne dojade sami sebi. A da su ih svi već gledali bar jednom, pokazalo se i na publici, koja se nije pretrgla od pozivanja benda na bis, koji je bio više iskamčen nego spontan.
Nakon završetka svirke, skupio sam glasnogovornika i krenuo doma, ljut na sebe i cijeli svijet. Bilo je i nešto dobro u svemu tome, jer od bijesa nisam cijelim putem od Tolmina do Zagreba zijevnuo ili sklopio oko, pa nije bilo straha da ću zadrijemati za volanom i sjuriti se u provaliju. Nisam od srama i nesposobnosti da se pobrinem za osobnu imovinu tjedan dana ništa govorio svom sigurnosnom konzultantu, da me ne išamara zbog takvog neodgovornog ponašanja. Nije na festu da brine o mojoj imovini, ali s ovakvom količinom lopovluka i sjecikesa, dobro ću razmisliti hoću li na ovakav evropski punk sljedeće godine. Hvali lokaciju i bendove, drž se domovine!
Jedan od mojih najdražih NYHC bendova su Murphy's Law. Pomalo netipičnog zvuka za scenu sa zajebanih ulica New Yorka, negdje na pola puta između Beastie Boysa i Agnostic Fronta, Murphy's Law je najlakše opisati kao hardcore frat boyse drugog vala NY HC/punka, prije Schism straight edge scene. Bend koji je u drugoj polovici osamdesetih bio najbliže proboju u mainstream od svih NYHC bendova, zahvaljujući koncertima sa već spomenutim Beastie Boysima, Fishbone i Red Hot Chilli Peppers, u devedesetima je reterirao u spokojno, ali neveliko i plitko korito zaslužnih hc/punk veterana, no zahvaljujući redovitom koncertiranju, i u tom obliku je i dalje ostao sinonim neprikosnovenog "party hard" benda, sve dok mu u novom stoljeću tu titulu nisu preuzeli Municipal Waste. Prilika je htjela da je sredinom prošlog desetljeća bend odradio i balkansku turneju, svirajući po Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj, ali do potencijalnog datuma zagrebačkog koncerta nikad nije došlo. Pretpostavio sam da je u pitanju bila loša sreća i nedovoljno agilni organizatori domaćih gigova, sve dok mi par godina kasnije beogradski hardcore connoisseur nije rekao da su Murphy's Law htjeli svirati i u Zagrebu, ali je koncertna komisija Močvare, tada u svojoj najgoroj fazi umišljenosti i nezamjenjivosti koju će godinu-dvije poslije prekinuti Milan Bandić, zaključila da bend nema dovoljno poklonika u Hrvatskoj i da ga ne vrijedi raditi. A kad mi je ukazao na najodgovornije za taj čin - danas u bendu Ponor - mene je oprao neopisivi bijes i posve iracionalni i nazadrživi, iako u svojoj biti benigni i klinački hejt, poput ljutitog desetgodišnjaka kog roditelji ne puštaju od stola dok ne pojede fileke ili poriluk. Od tog dana, koliko god se trudio, svaki put kad vidim tu ekipu i njihove bendove, pred očima mi se smrkne, kroz glavu sijevne, pjena izbije na usta, a s jezika sklizne: "Oni su mi sjebali priliku da vidim Murphy's Law!" Čisto da se zna na čemu smo kad pišem ovaj report. A Murphy's Law ni do danas nisam vidio i pitanje je hoću li ih ikad vidjeti.
Iako je Ponor trenutna koncertna atrakcija, što zbog solidne svirke, što zbog velikog broja frendova, neki ljudi za koje bi očekivao da vole takav tip muzike su mi drugačije opisali svoje viđenje benda, koje ovom prilikom objavljujem u originalnoj prepisci, uz ispravku grešaka i izbacivanje nebitnih dijelova razgovora.
Neki ljudi (u daljnjem dijelu NLJ): Meni je glupo stavljat Deer In Headshit, kako već, i Ponor na MP... Općenito taj fazon "ljubitelja pank glazbe"* OK sviraju, ali nisu imali trash fazu Ja: Kaj, ak nisu bar koji put bili raspad, ne mogu na stage? NLJ: Pa PC su mi nekako Ja: A što je sa sXe bendovima? NLJ: Ali oni su divlji, recimo Vitamin X, divljaju po stejđu Ponor, OK, super rokaju, postoje niti godinu dana, ko smrt na dopustu Ja: Fakat, ti voliš takav Ponor zvuk. NLJ: Da, al mi žena stoji ko bandera na stejđu Bolje da nije I cijeli bend općenito Daj ono malo života Tamo stoji, gljiva frizura, tetovažica na ruci Posramile se dajkače Ja: Daj mi izjavu da to mogu napisati u reportu s Martinske!** NLJ: Kakvu izjavu? Ja: To o Ponoru. Da ne ispadnem seksist. (moja sugovornica je ženskog roda, op. H.) NLJ: Pa šta nije ta cura iz Kutine? Šta i ti misliš to? Ja: A kajaznam otkud je, te iz Kutine su se sve držale ko da nikad kurca nisu vidjele.*** Meni je to bezveze, svi ti bendovi za Tucmanove prijane, pa se na to klima glavom i pristojno plješće... teatarska publika. NLJ: Meni malo djeluje aseksualno wannabe tip Ono, žena si, drziš tu gitaru, možeš bit i seksipilna zaboga, pokrenut guzicu Ja: Možda ti robuješ dogmi da žena na stageu mora davati više i izgledati bolje od muškarca? To nije feministički. NLJ: Ma svi stoje ko kolci Nije ona problem Al mjuza je ok Ja: Meni je to prealternativno. NLJ: Pa ima neki Tragedy u sebi A opet nije screamo noise Ja: Ima tragedije, zato ih i kazalištarci vole! A i Neurosisa i tog southern metala za kužere.
Dakle, sve jasno. Red portlandskog dark hardcore/crusta, red rust belt metala, s potkovanim sviračima i dokazanim scenskim veteranima, ali bez previše karizme, što je boljka koja tišti i još poneke hajpane bendove sa zagrebačkog područja. A nakon uspješne ljetne karijere, logični nastavak u Zagrebu. Mudro odabran datum, nakon ljetnog zatišja, svi jedva čekaju da počne koncertna sezona, pa su gigovi ponekad i posjećeniji od očekivanog. Publika, kako i priliči takvim večerima, većim dijelom sastavljena od ljubitelja punk glazbe. U nekom se trenutku se i kod nas stvorila grupa ljudi kojima je punk Kurt Vonnegut i Ayn Rand, Ivy League i New England chic, Fucked Up i IDM, naočari i košuljice, cijela ta subkultura koja se najbolje uobličila u nekadašnjem magazinu Punk Planet, koji su nakon prvih par brojeva odustali od svog naslova. Ništa protiv njih ako su platili kartu, ali meni je bolji pokazatelj je li neki bend dobar sabijanje punkera pred stageom, nego pristojni pljesak ljubitelja punk glazbe i njihovo oduševljeno dijeljenje po društvenim mrežama.
Kao predgrupa su premijerno nastupili Shin, novi Tein (ex XVČ) bend. Ne znam što se to događa, novi domaći bend sa ženskim vokalom koji je, kao i Intrigue, poprilično iznenađenje godine. U Shinu su očito okupljeni već iskusni likovi, a Teine frontmenske (frontwomanske?) sposobnosti dolaze bolje do izražaja nego u prošlom bendu, daleko od nemuštih domaćih punk vokalistica. Odmjeren, ali uvjerljiv nastup, bez previše prazne priče i s kratkim najavama pjesma („ova pjesma je protiv crkve...“, „ova je za cure u publici...“),a opet s dovoljno zajedničkih punk nazivnika da se publika može poistovjetiti s njima. Muzički gledano, riječ je o modernijem hardcoreu, nešto što bi se svidjelo novovjekim generacijama bradatih likova s unakaženim ušima i hlačama prekratkih nogavica koje vuku na modni stil bosanskih izbjeglica zima 92./proljeće 93., ali me sve to skupa par puta donekle podsjetilo i na east coast punk bendove prve polovice devedesetih poput Mankind? i Vomit Punx. Jeben bend, punk as fuck, nadam se da će uskoro zasvirati i pred takvom publikom. Ovo pišem u najboljoj namjeri i nema apsolutno nikakve veze s tim da mi je Tea tamo gore totalno sličila na Zrinku, pa me oprao žešći 96. flashback*****.
Kakvi su bili Ponor tu večer u Močvari, ustvari ne bih znao, jer sam se pobrao doma. Nisam htio pokvariti dobar dojam koji su ostavili Shin, Ponor bi mi garant sve sjebali. Kao i onomad te Murphy's Law u Zagrebu.
* "ljubitelji punk glazbe" - znamenita teorija Psycho Dada po kojem moraš imati trash fazu u životu da bi bio pravi punker, jer ako nikad nisi prošao taj dio, onda nisi punker nego samo ljubitelj punk glazbe
** "Report s Martinske" - evo jedan brzinski, previše metala prvu večer, Kurve nisu loše ali ih jebe frontmen, Deafness By Noise krčme staru slavu, Crasso De Odio najbolji bend festa, osrednja posjećenost, same old same old...
*** "cure iz Kutine" - riječ je o staroj predrasudi ivanićkih punkera o djevojkama sa kutinske hc/punk scene. Dok je u Ivaniću punk scena devedesetih gotovo isključivo bila sastavljena od tipova, Kutina je imala solidan udio angažiranih djevojaka na sceni. S obzirom da smo takvi nedojebani odlazili na punk gigove i zbog kariranja punkerica, metalki i ostalih alternativki, naša neuspješna snubljenja kutinskih djevojaka smo okarakteririzirali kao specifičnu sXe frigidnost kutinskog kraja. Kao, sjebale ih kemikalije iz Petrokemije i hardcore kompilacije s Lost & Founda. Naravno, s vremenom smo evoluirali i ostavili se takvih ponižavajućih stereotipova. Ovdje je rečeno kao vic, ali nisam stigao staviti smajlić.
**** "96. flashback" - interna fora, tko kuži, bit će mu smiješno, za ostale - preduga priča, ne da mi se
"Čuj, daj mi reci kak to ide skupa, prvo sviraš za BBB, a onda za tjedan dana s bendom Gavrilo Princip?!" - čudio se ugledni poduzetnik. "Jebiga Goc, nova vremena, novi trendovi, ostavili smo ratna pitanja iza sebe! Znam šta tebe jebe, oni Boysi koji su vas se odrekli kad ste svirali u Srbiji, a danas to više nikog ne dira! Tad su rane još bile svježe!" - možda sam ispalio neku drugu floskulu, ali smisao je ostao isti. Goc je ipak beskompromisni punker stare škole, dovoljno neovisan da nema iznad sebe ni boga ni gospodara, ne mora pisati komunikeje i objašnjavati što je mislio, cuclati kite britanskih promotora koji od Srbkoma stvaraju narko-destinaciju niti na bilo koji način kramariti punk, nego sam određuje pravila za sebe i svoj bend, njegovo je punkstvo neupitno i nekompromitirano, pa ponekad kao punker s punkerom, poduzetnik s poduzetnikom, kompariramo staru školu i nove tendencije novih igrača.
To je još mila majka, da ne bi netko pomislio kako ogovaramo bend. Postoje te čudne situacije koje mi se u zadnje vrijeme događaju kad je Šank?! u pitanju. Njihovi frendovi i poznanici imaju potrebu ispričati mi neku glasinu ili trač vezanu uz Šank, bez da ih je itko išta pitao. Ne znam zašto mene gnjave s tim, kao da ja vodim nekakvu kampanju protiv njih, pa mi svako prljavo rublje dobro dođe. Da sam na mjestu banda, upitao bih se oko takvih prijatelja koji im iza leđa pljuckaju i šire tračeve, a poslije ih javno hvale i tapšaju po ramenima, ali s tim kontroverznim teretom na plećima, valjda nije ni za očekivati ništa drugačije. Moje mišljenje o bendu nije tajna i dalje stojim iza njega, ali s muzičke strane mi nisu loši, pa kad uhvatim priliku, odem ih pogledati, iako u ovim pitomijim prostorima poput KSET-a i Vintage-a, BBB obljetnice i slične parade radije preskočim.
Fast Response mi zvuče poznato, ali ne mogu se nikako sjetiti jesam li ih ikad gledao, što je bio dovoljan razlog da se ne požurim na početak giga. Me As Well su mi pak toliko šećerasto-slatki da bi dobio hiperglikemiju da sam ih došao gledati. Da se kod nas snimaju kakve teen komedije, garantiram da bi Me as Well dobili bar pjesmu-dvije na soundtracku, ovako samo umaraju na punk gigovima. Zato sam pričekao da bend večeri započne, pa se tek tad ukazao na gigu. Tako to bude u mojim godinama, imam pametnijeg posla nego gledati bendove koji me slabo zanimaju.
Šank je danas najjači zagrebački underground bend poslije Brkova, tako da sam i očekivao solidnu popunjenost i nisam se prevario, kao ni u presjeku publike. Uglavnom mlađa ekipa neopterećena političkim (ne)izjašnjavanjima i stavovima, zatim svaki zagrebački skinhead do 25 godina, a i nekoliko njih izvan metropole, što je obično podvig koji se događa samo na vikend gostovanjima stranih bendova s oi kompilacija, a među njima je bio i onaj maleni što se navodno zaručio na Oppressed gigu, iako mi je tada posjetiteljica do mene tvrdila da lik već ima obitelj/ženu/zaručnicu/zaručnika/osobu s kojom živi. Bilo je tu i ponešto starijih navijača i rmpajlija koji inkliniraju ranim devedesetima kad su punk i huliganizam još išli ruku pod ruku, ali puno manje nego što ih obično bude na gigovima Šanka. Doduše, išao je neki pozdrav za „blubače“, što je valjda purgerska umanjenica za Bad Blue Boys, iako više zvuči kao neki gay slang, ali ovaj put nisam vidio frku i naguravanja s redarima kojima sam primjerice svjedočio u KSET-u. Vidiš da je to sad već ozbiljan bend, koji lagano mijenja tu skinhead furku i zamjenjuje je sa zagrebačkim sentimentom. Muzički i dalje na ostavštini Hladnog Piva, Fakofbolana i Ritma Nereda, iako se na jednu stvar moglo komotno na refrenu pjevati „Napolju hladne kiše padaju“, Zagreb više nije toliko prisutan u onom parohijalnom smislu s nabrajanjem ZG toponima, kao da se vozim trinaesticom po gradu, nego sve to ide u smjeru Prljavog Kazališta, prvoboraca domobranskog smjera na domaćoj rock sceni, da bi u jednom momentu bend nakratko zasvirao i "Gume na kotačima", na veselje prisutnih. Veselje je ustvari trajalo tijekom cijelog koncerta, jer je dobar dio publike cijelo vrijeme pjevao sa bendom. Najznačajniji dio koncerta je bio upravo u toj simbiozi benda i publike, pogotovo kad su se na stage popela dva lika, obojica nekadašnji fanovi AK 47, jedan iz Špaolina, drugi iz Kranja, da otpjevaju dio pjesme sa Šankom. Boljeg i jasnijeg prikaza promjenjivosti i nestalnosti na domaćoj punk sceni već dugo nisam vidio. And the slogans are replaced, by-the-bye, And the parting on the left, Are now parting on the right, And the hairs have all shaved shorter overnight...
Šank je aktualniji nego što sam prije primjećivao. Sav taj domobranski stav, nedorečenost, manjak čvrstih principa i uvjerenja, pozivanje na nepostojeće jedinstvo te osjetljivost na prigovore s desna i indiferentnost prigovora s lijeva ustvari fantastično funkcionira kao generalna preslika vrijednosti današnjeg hrvatskog društva. Pjesme o očaju današnje generacije prepoznate su diljem domovine i šire, pa tako postaju savršene koračnice nadolazećeg Karamarkovog doba, jer ako nam s novom vlasti slijedi orbanizacija Hrvatske, onda je Šank pravi produkt svog vremena. Samo je pitanje hoće li to bend znati iskoristiti.
S obzirom da sam od jednog člana Šanka bio počašćen cugom i nije mi pljunuo ili usuo otrov u jelo (nemam nikakvih posljedica, što mi daje za pravo misliti da nisam fasovao), osjećam se dužnim uzvratiti uslugu. Nazovite ovo drugarskim savjetom ili punk consultingom, kako vam draže. A da stvar bude još bolja, darujem je bendu, skroz besplatno. Pokazujem kako uloviti ribu, umjesto da je darujem, da bi svima bilo bolje, kao što mi pošteni poduzetnici i inače radimo.
Zašto bi Šank trebao potpisati za Croatia Records?
Šank je u ovom trenutku uspješan rock bend. Ima publiku po cijeloj Hrvatskoj, ali i regiji. Što dalje? Estradne vode su ćudljive i valovite, čas si gore, čas dolje. Kako iskoristiti momentum? Moja procjena je – potpisati za Croatia Records. Zašto i zašto ne?
Ajmo prvo početi s razlozima protiv.
1. Punk bendovi ne potpisuju za majore Ajmo iskreno – je li Šank punk bend? Muzički gledano, je. No ima li Šank sve te vrline koje krase jedan klasičan punk bend? Nema. Onaj očiti problem kog svi imalo baždareni za punk filozofiju i etiku vide je fencewalkersko pitanje. Šank nije fencewalkerski bend u onom tradicionalnom evropskom smislu, da svira s nazi bendovima kao što su to radili recimo Close Shave ili Indecent Exposure, ali značajan dio publike dolazi upravo iz tih redova. Ovo nije Oire Szene - paranoidni njemački anti-fa portal kojem je valjda svaki skinhead/oi bend koji se jednom očešao o nekog desničara sumnjiv ili sivozonaš - ali nisam jedini koji je to primjetio, a Šank se nikad nije distancirao od te publike. Taj znameniti punk integritet, da si ne lažemo - Šank nema. Mislim da je pojam "street rock" koji se sve više veže uz bend sjajan odabir, jer ga odmiče od punk miljea i gura ga više prema mainstreamu i širem krugu publike.
2. Publika napusti bend koji završi na majoru Kod nas ne postoji senzibilitet oko major labela kao što to postoji vani. Šanku se ne može dogoditi da ga se velik dio publike odrekne kao što se to dogodilo Jawbreakeru ili Against Me. Kud Idijoti, Overflow, Atheist Rap ili SMF su neki od punk bendova koji su bili na majoru, pa se to nije pretjerano odrazilo na njihove fanove. Doduše, to su ipak punk bendovi, pa se tu vraćam opet na prvu točku - manjak integriteta u slučaju Šanka može biti prednost. Vas se publika nije odrekla ni nakon sviranja u Srbiji, što pokazuje da je proces normalizacije odnosa između ex jugoslavenskih republika ipak došao na neku podnošljivu razinu.
3. Nije to vaša spika Ok, mogu razumijeti da vas to i ne zanima. Ali to znači više koncerata, više publike, više mogućnosti i opcija i na kraju, ali ne i najmanje bitno - više love. Ne pričamo o karijeri profi muzičara, nego o dodatnom popunjavanju kućnog budžeta. Sve znam, ako to mogu Brkovi koji nisu na majoru, zašto ne bi mogli i vi? Brkovi su kompleksan i višedimenzionalan bend i imaju bolje pjesme nego Šank. A njihova stigma koketiranja s novokomponiranim folkom je ipak nešto blaža nego vaša. I Deafness By Noise i Motus su nekad bili popularni bendovi, pa ih gledaj danas. DBN još i nešto ušićari svirkama po vani, ali Motus je spao na niske grane. A čini mi se da bi i FOB mogli tim putem. Vi ste danas popularniji od sva tri benda, a imate mogućnosti i za više.
Pogledajmo sad argumente za.
1. Mainstream je bolje okruženje za vas Na punk/underground sceni će uvijek biti problema zbog vaše publike. Već sad postoje bendovi koji ne žele svirati s vama, festovi i gigovi na koje vas neće pozivati i slično. Mainstream to ne prepoznaje ili ga nije briga. Ovo nije Velika Britanija 1978. pa da vas muzički časopisi p(r)ozivaju da se odreknete desničarske publike kao što je to bio slučaj sa Sham 69, Madness i Skrewdriver, inače u protivnom slijedi medijski bojkot. Dovoljno je pročitati tekstove Zorana Stajčića (Rolling Stone, Ravno Do Dna) o vama koji uopće ne kuži taj desničarski element u svemu tome (nemojte reći da ga nema, pa ga ovaj zato nije vidio, ok?). Vidim vašu poziciju kao hrvatski ekvivalent Böhse Onkelsa ili Ritma Nereda, i muzički i ideološki. A jednom kad si u sistemu, sve i ako i kad kad se ukažu neželjene pojave i ideologije na gigovima, postoje načini kontroliranja i umanjivanja štete. Pogledajte Thompsona. Tu je i vaš službeni merch distributer, lakše mu je da mu spočitavaju mainstream bend, s njima ionako već surađuje, nego da mu seru zbog fencewalkinga.
2. Bolja distribucija i reklama Danas svatko može izdati album, pa izdavač nije nužan kao prije. Dapače, koliko sam čuo, uvjeti i odnosi prema bendovima nisu nimalo blistavi na domaćem terenu. No s druge strane, Šank je gotov i definiran proizvod, vama ne trebaju ne znam kakva studijsko-aranžerska sranja ili Fayo da vam napiše glavni hit kao što je trebao Kinoklubu, vi već dolazite s izdanjima iza sebe, postojanom publikom s tendencijom rasta i u fazi ste potencijalnog novog Prljavog Kazališta, Psihomodo Popa ili Hladnog Piva, a to bi svaki ozbiljan izdavač trebao znati prepoznati. Drugim riječima, na vama se može zaraditi. Izdavač je taj koji onda preuzima brigu oko nosača zvuka, njegove distribucije diljem zemlje, medijske kampanje, promotivnih aktivnosti, reklame, spotova i ostalog. Istina da se to može napraviti i bez njih, ali nisam siguran u kolikom obimu. Jasno, detalji su stvar pregovora i konačnog dogovora, ali aduti su na vašoj strani.
3. Croatia Records kao najbolji odabir Zašto oni? Čitao sam intervju s Dječacima koji kažu da su potpisali za njih jer su im ponudili najbolje uvjete od svih ostalih izdavača. Istina da je to firmetina u kojoj su mali bendovi često ostajali neprepoznati i na marginama, ali CR ima mašineriju koja to može dobro izgurati. Primjer? Adastra. Taj kljasti projekt Jerka Marića čak nije ni bend u pravom smislu te riječi, jer nema prave članove nego session muzičare na plaći, iako ne znam je li se to u međuvremenu promijenilo. Njihova muzika je nepodnošljivi drek teško opisive vrste - nit je indie nit je rock nit je pop - bez prave hitoidnosti pjesama, bez intrigantnih tekstova, mislim da ih CR gura računajući na Jerkovu zgođušnost, ali evo - albumi se izdaju, spotovi se vrte, sviraju se koncerti, iako još nisam sreo nikoga tko bi mi rekao da su mu Adastra omiljeni bend. I naravno, CR ima CMC.
4. CMC Croatian Music Channel je glazbeni program u vlasništvu Croatia Recordsa. Cijena vrćenja spotova na CMC-u je navodno cca. 2000 eura za 90 prikazivanja za otprilike mjesec dana, znači 3 puta dnevno. No ako si izvođač na Croatia Recordsu, izdavačka kuća te sama gura tamo, pušta ti spotove, ugošćuje u studiju pa štipneš Anu Radišić za dupe kad kamere ne snimaju, gnjavi s reklamama oko novog albuma i koncertnih turneja. Imate tamo svojih ljudi koji bi se pobrinuli da idete u bloku "Ultimativnog rocka", "SMS Jukeboxa" i sličnih emisija. Preko CMC-a se može lakše doći do potencijalnih fanova nego preko interneta i servisa za sheranje muzike. Postoji hrpe konzumenata koji vole rock u dijapazonu od Hladnog Piva do Marka Perkovića Thompsona (ne obraćajte pažnju na nebuloznu kuknjavu Ace Dragaša u Jutarnjem kako to dvoje ne ide skupa, lik pojma nema), a još ne znaju za Šankov street rock. I to diljem zemlje od Sikirevaca do Šestanovca. I šire.
5. Konkurencija To jest, nepostojanje iste. Često bi domaći diskografi potpisivali bend po nedokučivim kriterijima, umjesto da svoje A&R povjerenike pošalju po domaćim klubovima i tamo na licu mjesta zaključe što ima publiku i prođu. Današnji Croatia Records roster mladih bendova na vama nije nikakav konkurent. M.O.R.T., Olovni Ples, Queen Of Sabe, Justin's Johnson, Pešes, Replica... nitko od tih bendova ne pokriva vašu nišu, a sumnjam da mogu okupiti publike kao Šank. Mislim, Skaut?! Pa tko to sluša osim Anite Dujić kojoj je to najbolji bend? Moš mislit, tako su i Winoni Ryder Soul Asylum zamijenili Replacementse kad je prohodala s Daveom Pirnerom. Kawasaki 3P bi bili tu negdje, ali oni nisu sposobni snimiti album u kraćem vremenskom roku od 5 godina, a ozbiljnija popularnost im ipak ne prelazi granice zagrebačke županije, tako da se ne mogu nositi sa vama.
6. Regionalni uspjeh Šank je uspješno dobacio i preko granica Hrvatske. Slovenci dolaze na vaše gigove u Zagreb. Prekodrinska srbadija vas voli, iako ste zagrebački bend i BBB lieblinzi, ali to i ne čudi previše jer su i Direktori i Šaht imali svoje fanove u Hrvatskoj, nacionalizmu uprkos, a gdje nećete vi, koji se uopće ne dotičete takvih škakljivih tema. Na vas briju i casualsi iz Islamabada na Miljacki, a to je ekipa koja na tekmama ruši sve hrvatsko (http://en.wikipedia.org/wiki/2009_NK_%C5%A0iroki_Brijeg%E2%80%93FK_Sarajevo_football_riots), dok ste bihaćkim kasabalijama napravili i navijačku pjesmu iako ste kafirski bend. Nažalost, Šemsova dernjava je njegov najlošiji muzički uradak u zadnjih 5 godina, vjerujem da će Rakić to bolje izvesti kad naletite do Bihaća. Jebiga, vjerojatno vas neće zvati na anti-fa fest u OKC Abrašević, ali zvat će vas Bogdan na West Herzegovina Fest. TV Kiss i spotove na njemu da i ne spominjem. A to dolazi kad iza sebe imaš ozbiljnog izdavača sa svojim kanalima distribucije.
7. Šira publika Iz svega gore navedenog, vjerujem da bi vam se publika omasovila. Dakle, tu su već politikom neopterećeni punkeri, skinheadi i nogometni huligani, ali ima prostora za više. Dobro svirate, imate prvoloptaški šarm, nekoliko ozbiljnih hitova, a nije li bendu na kraju krajeva bitno da ih više ljudi sluša i voli. Možda ste nama s punk scene ponekad samo energični fejk, ali provincija to ne kuži. S mainstreamom dolazi i više medijske pažnje, recenzije u dnevnim tiskovinama, suradnja s većim bendovima. Sjećate li se kako je Božidar Alić učio Mladena Bodaleca scenskim pokretima? Tako bi i Rakiću recimo Goran Bogdan mogao oplemeniti i produbiti njegovu scensku pojavu. A tko zna, možda i njega Rakić nauči kako se držati kao da imaš muda. Osim toga, bolje da ta ruralna populacija sluša vas nego Thompsona i Opću. Vi ste ipak domobrani sa punk scene, dok je ovo dvoje seljački hard rock/metal s neoustaškim/lopovskim sentimentima (za MPT se sve zna, ali vrijedi ponoviti da je Pero Galić iz Opće bio kandidat Selotejpa na lokalnim izborima, klijentelističke udruge čiji je čelnik osuđen zbog ratnog zločina, što je po meni znak krajnjeg oportunizma i moralne posrnulosti ili mentalne prikraćenosti ili pak osobnog mračnjaštva).
8. Lova Ne znam financijski aspekt bendova na velikim izdavačima, osim iz punk priča devedesetih. Ali više svirki, više fanova, više nastupa i vrćenja po medijima generira i određeni novac, ako je vjerovati ZAMP-u. Da ne spominjem merch i eventualna sponzorstva kad se bend jače etablira. Pivo, dr. Martens, neki brendovi odjeće, treba provjeriti sve opcije. Nije sramota zarađivati od svog rada, pogotovo ako to umješno radiš. Jasno da dobar dio zarade u ovom slučaju otpada na izdavača, ali mislim da bi se i dalje moglo skupiti određena lova i u vašim džepovima.
9. Možete vi to Evo baš gledam Psihomodo Pop, 30 godina pimplaju relativno istu stvar, uz izuzetka sa "Srebrnim svinjama" kad su se opekli, pa vratili onom što najbolje znaju. Njihov zadnji hit "Donna", pjesma s rimom "tužan-ružan" pokazuje da ni nakon toliko godina postojanja ne moraš napredovati kao tekstopisac nego možeš biti na razini osmoškolskog pjesnika. Ako je bend svirački potkovan, nekad stvari idu i po inerciji. Putem ćete naučiti tajne i klopke estrade. Vi to možete, pitanje je vjerujete li u svoj potencijal.
Evo, ja sam ponudio svoje viđenje situacije. Naravno da je ovo samo okvirni koncept, s puno toga nisam upoznat i nemam prave informacije, ali prema vama sam uvijek bio iskren, pa nema razloga da sad bude drugačije. Neka moja viđenja su vjerojatno i pogrešna, ali neka ovo bude poticaj za razmišljanje izvan uobičajenih okvira, porazmislite o svemu ovom, pitajte ljude do čijeg mišljenja vam je stalo, pa zaključite jesam li baš toliko u krivu.
Jedna od stvari od koje redovito popizdim u domaćim medijima je prefiks "punk" koji se trpa kad treba i kad ne treba, s tim da je ovo potonje neusporedivo češće. Tako je recimo današnji poduzetnik Marinko Biškić, šef Nadaline, firme koja se bavi proizvodnjom začina i čokolada, zahvaljujući činjenici da je jedan od prvih splitskih punkera, svako malo proglašavan punk poduzetnikom ili punkerom-čokoladijerom , njegove čokolade imaju "okus punka" i cijeli niz sličnih idiotarija koji domaći mediji vole smišljati. I dok se vjerojatno u njegovom trudu može prepoznati stanoviti DIY duh, taj princip nije nikad bio isključivo vezan uz punk, tako da doista ne znam što to čini njegove proizvode "punkerskima". Šta, drndaju Ramones i Exploited kad se miješa čoksa ili suše začini? Tamo rade isključivo zaposlenici s pol metra zelenim čirokanama? Ima distribucijske kanale na underground punk sceni? Možda nisam dovoljno upoznat s procesom proizvodnje, ali ne vidim apsolutno nijedan razlog da se išta vezano uz Nadalinu i njeno poslovanje trpa u nekakvu "punk" ladicu. Nije to samo slučaj kod gospodina Biškića, niz drugih likova se naziva punkerima samo zato jer su prije 20-30 godina slušali Clash, neovisno o današnjim poslovnim navadama i potezima. Tako da sam se i na spomen "punk trubadura Granta Harta" blago naježio. Istina, Grant Hart je nekoć bubnjao u Hüsker Dü, ali je li to dovoljan razlog da za za vijeke vjekova nosi "punk" ispred svega što napravi?
Punk trubadur je sam po sebi nezgodan pojam, iako se tim nazivom krstilo svakog s tamburom na punk sceni, od Patricka Fitzgeralda i GG Allina do Franka Turnera i mlakonja s Revival Toura, po meni tek rijetke njuške koje su pokazale svoj punk kredibilitet i riječima i djelima, poput Billyja Bragga, zaslužuju tu titulu. Sama činjenica da je današnji tamburaš nekad svirao u punk bendu ga ne čini punk trubadurom ako (više) nema punk etiku koja ide uz to. Uostalom, matični bend Granta Harta je još 86. raskrstio s punkom kad je izdao "Candy Apple Grey" na Warner Brosu i dohvatio se college rocka. Hüsker Dü su u tom trenu bili prvi značajan bend sa američke hardcore punk scene koji je završio na major labelu* i zbog toga fasovali drvlje i kamenje po punk fanzinima, a čak je i scenska vedeta Ian McKaye tada opalio bend komentarom da su mu se oduvijek činili kao fejkeri i bandwagon ekipa.** Pa ako se to punkersko pitanje riješilo prije 28 godina, čemu opet kačiti takve pridjeve?
Kako sam ipak i dalje sklon "Metal Circus" i "New Day Rising" albumima, premišljao sam se otići ili ne na Granta Harta, ali kad sam dva dana prije giga u nekom nelošem domaćem sitcomu (neloš jer se Iva Mihalić žvalila s nekom curom, ostatak epizode je bio dosta kilav) vidio curu u Hüsker Dü majici (ta koja se žvalila s Mihalićkom), shvatio sam to kao jasan omen što mi je činiti u četvrtak.
Još je jedan detalj privukao moju pažnju. Kao predgrupa, ali i prateći bend Granta Harta, najavljen je bend veterana domaće indie scene pod nazivom ESC Life. Najzanimljiviji je bio intervju u Novom Listu sa njihovim članom, stanovitim Antom Ljubičićem, koji je bend opisao kao death punk. Kao, sami su mu dali ime! Moš mislit! Naravno da svaki ozbiljan poznavatelj rock'n'roll glazbe zna kako je death punk pravac kojeg su patentirali norveški Turbonegro, pritom navodeći još i Poison Idea i Satyricon kao pionire stila, koji bi se u širem smislu mogao donekle primjeniti na stilski slične skandinavske bendove devedesetih, dok se određene usporedbe mogu povući od američkih Zeke preko nizozemskih Peter Pan Speedrock sve do bosanskih Snake Eater. Malo me zbunilo što članovi ESC Lifea nikad nisu svirali u nečem sličnom, nego u Stillnessu, Man Zero, Hemendex i ostalim niskotlakaškim bendovima, ali sam zaključio da su se ljudi poželjeli sirove, glasne i nadrkane muzike za muškarce, pa neka i domaćeg death punka.
Kad sam stigao na gig, ustanovio sam da sam brutalno nasamaren. Esc Life nemaju ni d od death punka, tek k od indie kurčine. Kog se vraga taj stanoviti Ante išao prosipati s takvim opisima i najavama, očito frajer nema pojma što je death punk ili još gore, ima svoju definiciju za nešto što je već definirano preko deset godina. Koje sramoćenje, ne shvaćam kako ga Naranča nije podučio nekim rock'n'roll smjerovima i pravcima, kad već dečko ne zna. To ti je to kad ljudi vole upotrebljavati punk gdje mu nije mjesto, al tako je to s tovarima, uvijek su najpametniji i sve kuže. Imam jednog na poslu, pa znam o čemu pričam iz prve ruke. Nije lijepo da se relativno friški bend uspio uguziti za svirku i dan prije i za turneju s Grantom Hartom, mogli su bar Sebadoh prepustiti Benchwankersima, to je taman svirka i okruženje za njih.
Nekoć sam u HeroiniNovoj/nekom fanzinu/nečem-trećem-ne-pamtim-više pročitao davni osvrt na nastup Nova Mob i nekog punkera koji je u prvom redu Grantu vikao „fuck it, suck it, lick it“, pa sam se pitao hoće li na gigu biti takve otkačene ekipe. Očekivano, nije bilo nikakvih skarednih ispada, jer je publiku sačinjavala uglavnom ona plaha populacija iznad 30 godina žednih ušiju. Vjerojatno su mlađe generacije već gledale Harta kad je prvi put bio u Zagrebu, pa su uvidjele da nije to neki izvođač kog vrijedi više puta gledati ili nisu pale na foru sa "punk trubadurom" kao ja. Solo tamburanje je bio dosadniji dio koncerta, tako da je atmosfera ponešto živnula tek kad se uz Harta uspeo i ESC Life, pa se Močvarom razlila ta specifična, ali uhu ugodna college rock/indie pederana. U jednom trenu se i prateći bend malo žešće zalaufao na "Girl Who Lives On Heaven Hill", ali nedovoljno da bi se sve to proglasilo punkom. Došlo je i do emotivnog trenutka kad je Hart najavio "Green Eyes" i pogledao u mene, očito primjetivši da imam najzelenije oči od svih prisutnih, samo je moment pokvario neki napušeni indiejanac s crvenim očima koji je tražio malo pažnje i za sebe. Lijepo je znati da i dalje mogu privući pažnju i uskomešati emocije u ljudima, pa makar u pitanju bila olinjala bezuba tetkica. Računao sam da ću još stići i do Attacka na pošteni punk, ali se koncert odužio više od planiranog, barem prema mojim procjenama, plus akustični bis, tako da nije više bilo vremena za ostale gigove u gradu. Sve skupa podnošljivije od očekivanog, daleko od esencijalnog, al opet, mislim da ni nitko u publici nije očekivao nešto takvo.
* Navodno su Suicidal Tendencies nekad u isto vrijeme potpisali za Virgin za područje Evrope, ali su izdali "Join The Army" tek 1987., a onda službeno potpisali za Epic godinu dana kasnije, dok je Hüsker Dü već 85. potpisao za major, iako je te godine "Flip Your Wig" ipak izašao za SST.
** Ako ćemo pravo, Dead Kennedys i Black Flag su snimili svoje prve albume za etikete koje su bile povezane s major labelima, pa su se tek nakon loših iskustava s njima potpuno okrenuli underground izdavaštvu i distribuciji, te se u tih 5 godina stvorio kanon kako punk bendovi nemaju što tražiti na velikim izdavačkim kućama.
***** Upravo mi je javljeno da je navodno novinar Novog Lista krivo čuo, pa napisao death punk, hahahaha! I nije tovar, nego Vlaj.
Srbožder mi je dopalio u ured taman kad sam gledao rezultate Mufovog kviza. „Šta je to? To su ove iz Mufa?“ –pitao me čim je spazio što gledam. „Otkud ti znaš za Muf?“ – zbunio me prvi čas, iako se ustvari ne čudim da prati i takve stranice. Ipak je on sigurnosni konzultant, posao mu je da promatra. „Bilo je na dnevno.hr o porno feministicama koje cuclaju lovu iz proračuna, pa sam bacio oko. Nedovoljno porna, previše zanovijetanja za moj ukus! A šta, ovo na fotki su one?“ „Da, ova prva je Barbara...“ „Znam plavušu, Baby Spice, ona koja ima problem s blackface reklamama i prerušavanjima bijelaca u ubangije? Vidim, djevojke muče doista aktualne teme i problemi hrvatskog društva! Vidio bi je kad bi je neki crackhead bangoura naganjao po ulici, brzo bi zvala Cajun KKK da ureduje!“ „Pa valjda bi je muž branio, da upadne u takvu situaciju...“ „O, ima i muža? Mislio sam da su sve u femino celibatu!“ „Robuješ predrasudama, feministice imaju muževe...“ „Ja robujem predrasudama, a njihovi muževi njima i tom PC teroru u štiklama ili klompama, šta već nose. Ko je druga?“ „Asja, OK cura, znam je. Bio sam jednom kod nje u Tuzli...“ „Čija je?“ „Šta čija je, ne kužim. Ima tipa ako to pitaš.“ „Znaš ti šta te ja pitam. Naša ili balističarka?“ „Jel bitno? Kak znaš da nije trofazna?“ „Predmnijevam da bi u tom slučaju bila u Begešu, mudri kroničaru! Samo pitam, ne žesti se.“ „Ne znam čija je. Ona ti je znala šamarat Bodrožićku...“ „Jebote, mogao sam znat, Varta intelektualci dopaljuju tu, pa pričaju o sjebanom društvu! Da nije mala iz Gornje Maoče, pa sad nama izvozi gender politiku, a doma nosi hidžab na glavi da ne ljuti vehabije iz komšiluka!?“ „Ne, nije, nema veze s tim, fakat je OK, ona ti piše o pornu na Mufu.“ „Onda može! Volim kad ženski svijet prati porniće! Ova u kariranom s debelim nogama?“ „Piše ti kak se zove.“ „Sjećam se da sam vidio njene tekstove, ali se uopće ne sjećam što piše. Jel ona pisala o cvjetnom uzorku?“ „Puno me pitaš, nisam baš toliko koncentrirani čitatelj Mufa. Mislim da mi je dugotrajno uživanje opijata skurilo moj ionako rudimentarni mozak, pa ni ne znam o čemu ona točno piše.“ „Šta ti misliš o cvjetnom uzorku?“ „Nisam fan, podsjeća me na tapete u stanovima starih usidjelica koje žive s mačkama. Prije 15 godina mi je uletila jedna cura sa spikom kakav donji veš da obuče, pa sam joj rekao da mi je svejedno, ali da baš ne volim te floralne motive. Iako, šta me briga, dokle god to misli skinuti sa sebe, hahaha!“ „Hehehe, dobro si joj reko! Ova zadnja je ona najzajebanija, jel? Al ne piše pod tim imenom.“ „Je, Muflona, nju fakat hejtaju, trebao si čut komentare koje su joj ostavili...“ „Čitao sam. Pa kad je već birala životinjski nick, šta nije uzela Kuja? Vidiš da sva reži, grebe i ujeda. Ona je riješila onog tvog Spliću, jel?“ „ Ne samo njega. Cijela satnija Potliste je izjurila da spasi pogođenog druga, a amazonke ih sve pobile iz busije, ko četnici naše u Borovu 91.!“ „Totalni hejt na tipove?“ „Ti ko da nisi čitao fanzine devedesetih. Tamo ti je lijepo objašnjeno u onom anarho Tintin stripu da su svi muškarci potencijalni silovatelji jer imaju kurac. Osim valjda impotentnih niskotlakaša.“ „Jebote, jel ima tamo ijedan lik s kurcem kog one podnose?“ „Znaš onog šta liči na mršavog Klokana s naočalama?“ „Onaj lik? Benchwanker!? Pa ne vjerujem! Imaju i svog bijelog viteza!“ „Otkud znaš za koncept bijelog viteza?“ „Frajeru, ti olako zaboravljaš da sam ja ipak sigurnosni konzultant i da pratim niz publikacija i stranica na netu, pa tako i Return Of Kings, Dana Bilzeriana i doktora Antu Pavlovića, stoga sam upućen u suvremene muške poglede na svijet. A zašto ih ti špijuniraš?“ „Ma gledam rezultate kviza kog su imale u sklopu Vox Feminae festivala.“ „Kakav kviz, šta nisi ti izbačen otamo?“ „Nisam izbačen s kviza, samo s Vox Feminae, onda kad sam im razbio logo u štaciji.“ „A ono nakon Stronghold reuniona! Šta ćeš, nanjušile feminjare testosteron, pa odmah nasrnule na tebe, nepokoreno muško im je uvijek trn u oku. I, jesi šta znao? Kako je bilo?“ „A čuj, ako sam već u prilici istraživati opskurne teme, radije ću se latiti norveške punk scene ili ratova u Južnoj Americi nego feminističku teoriju, tako da smo bili prosjek. Našu glavnu uzdanicu Marka su večer prije verbalno izvrijeđali i isprepadali, tako da nije htio opet tamo.“ „Koja ekipa je bila?“ „Uobičajeno, lezbijke, feminjare mlađe generacije i poneka starija, ekipa s Filozofskog, u principu ekipa kakvu i obično vidiš na takvim okupljanjima.“ „Pičke?“ „Bilo je par dobrih, jedna je sjedila ispred mene. Poznata mi je odnekud, ali se nikako ne mogu sjetit gdje sam je vidio.“ „Znam da moj jaro zato ide tamo! Otvoren i suvremen muškarac s nizom interesa, malo punk, malo femino kvizovi, malo izložbe, malo seoske koride, malo Green Gold, malo Hrela... A kakva nam je konkurencija tamo?“ „Slaba, ali mislim da se tamo moraš prvo ideološki dokazati da bi mogao preći na višu razinu.“ „Ajmo iskreno, koliko je tamo bilo tipova? Al pravih, nefeminiziranih strejtera?“ „Moja procjena? Manje od deset.“ „Jebote! A jel ima tamo cura s ceste, slučajnih prolaznica, prijateljica prijateljica organizatorica?“ „Gle, nemam pojma točan sastav, al sve ti to dođe na isto. Punk gigovi imaju svoju publiku, izložbe svoju, feminističke čajanke svoju. Nema ti tu previše crossovera publike, novih faca, znatiželjnika koji će navratiti da vidi što se to događa u kvartu.“ „A na fotki su znači te glavne iz Mufa? Jebote, ko hrvatski feministički pandan Seksu i Gradu. Tamo si imao Napornu, Ružnu, Plačljivu i Jebežljivu, ovdje imamo tankoćutnu PC-ijevku, Bosanku, Cvjećaricu i Bezobraznicu!“ „Ne leži ti to, sve su one PC i vole cvjetne uzorke! Meni je ta Ružna uvijek bila nekako najsimpatičnija, najrealnija. Vidiš da je stvaran lik za razliku od ovih ostalih, posao, dijete, tip...“ „Vidim, poštuje se dobar posao i druga plaća u kući! Istina, to se cijeni. Ma da ne bude zabune, OK je meni da se cure angažiraju, ja sam za ravnopravnost spolova. Al da postavimo par pitanja – jel znaš skuhat ručak, očistit ribu, sfrigat meso, popravit po kući, izmasirat malo kad boli, pridonijet u kućni budžet, okrpit kad se nešto podere? Jer ja to znam i to radim, pa daj da vidim da i ti vladaš tim vještinama. Ajmo prvo od osnovnih stvari, a onda će bit vremena i za narative i teorije tekstualnosti, pa ako to pridonese boljitku zajednice – svi sretni. Ali ta ispucavanja suhoparnih akademskih floskula za umišljenu elitu nek ostanu u Rupi Filozofskog, ako se nema osnovnih vještina za preživljavanje u domaćem zvjerinjaku. Kad dođe fajrunt*, ti će prvi završiti na ražnju. Nego, jebeš sad to, došao sam zbog drugih razloga. Green Gold.“ „Šta, Magazin?“ „Prvo Magazin, a onda za dva tjedna Neda Ukraden! Magazin je idealan za ekonomistice i cure iz predgrađa koje ne znaju za Judith Butler, nego se samo žele malo proveselit nakon napornog tjedna. A i sam znaš kako je tamo, mi punkeri smo premija naspram tih krkana iz zavičajnih klubova koji tamo zalaze. A Neda je već izazov! GILF regionalne scene ima i primjerenu publiku. Pusti ove femino voluharice, ima bolje zvjeradi. Šta kažeš da odemo u lov na pume? Glasnogovornika povedemo kao podršku pošto je to ionako njegov rajon djelovanja, hahaha!“ „Cougars? Misliš da bi moglo bit puma? Pa nije to Zdravko Čolić! I nisam siguran da me zanimaju domaće pume. Znam ih s nekih art evenata, ne bih baš zapucao prema njima. Al ako trebaš sekundanta, računaj na mene.“ „Vidi ti za Nedu, ništa ozbiljno, snimimo situaciju, malo promjenimo okruženje, da nismo stalno u onom zahodu od kloake, pa ako bude prilike – pukni puško! Znaš da nisam voljan baciti se u ozbiljniji trošak, ipak je kriza, cugu-dvije i taksi do nečijeg stana, a to pokrijem sa sto kuna. Pume imaju svoja primanja, "greju ko stari auto" što bi rekao slavuj Drljača, ne moraš se ni istrošiti da bi došao do glavne teme večeri.“ „Gle, čut ćemo se, da ti sad niš ne obećavam. Večeras idem u Vrbovec na Diverzante i Socijalnu, pa ak se vratim u normalno vrijeme, javim da vidimo što se da izvesti.“
VUM Fest u Vrbovcu nije omanuo, ali teško da ima potencijala za ludo oduševljenje. Sličan ziheraški koncept je imao i Organizirani Kaos u Kutini, ali mogu razumijeti i organizatore po pitanju dolaska publike gdje dva odgovarajuća benda osiguravaju dolazak 50 ljudi više. Ono što prvo primjetim kod VUM-a je publika koja je uglavnom ista i dobrim se dijelom sastoji od ljudi koji su potegnuli i dalje od samog Vrbovca da bi došli na koncert. Čudan raspored svirke je doveo do toga da je Socijalna Služba praktički odsvirala gig prije nego što sam došao, ali vjerojatno je imalo veze s obiteljsko-poslovnim obavezama Diverzanata tih dana. FNC diverzant u raspoloženom elementu, vidim da se nove stvari čuvaju za novi nosač zvuka, kojeg im ja neću izdati, unatoč njihovim smjelim tvrdnjama tamo gore na stageu. Publiku nije smetalo, pjesme su im ionako pitanje opće punk kulture, a više od pola kluba je pjevalo zajedno sa bendom. Na bisu je došlo do suradnje nekoliko članova tamo prisutnih bendova, pa je ta družina odsvirala za kraj "Samoću", taj očiti primjer stockholmskog sindroma među domaćim bendovima. Naša državotvornija struja na sceni nema taj problem. Fast Response sam ovaj put upamtio, nešto između 7 Secondsa i Gorilla Biscuitsa, imam osjećaj da bi htjeli više sličiti na Fat bendove devedesetih, ali još su daleko od te razine usviranosti i profesionalnosti. Bolje za njih, ako se mene pita. Sljedeći bend Free Ride su mi bili totalna nepoznanica. Korektni metalcore, koliko to metalcore može biti, od benda koji navodno ima svoj kombi i redovito tourira po zemlji i svijetu, kako mi je rekao Goc. Kako god bilo, nisu me natjerali da ostanem duže, pa sam tako propustio Saučešće i krenuo nazad prema Zagrebu. Na povratku mi se priključila i Anamarija i njen dečko koje sam dobra srca prihvatio povesti prema Zagrebu. Već prije Sesveta smo, u skladu s našim dugogodišnjim odnosom, jedan drugom pičkarali majke, dok je momak zbunjeno sjedio pokušavajući ustanoviti zašto se prepiremo o događajima otprije 15-20 godina. Frajer se dosad već trebao naviknuti na takve ispade. Iako se ne bi reklo na prvi pogled, i Mufov kviz i VUM fest imaju očitu poveznicu. Tamo dolaze samo oni upoznati s programom. Nema tu previše slučajnih znatiželjnika ili ljudi koje tišti dosada, tek pravovjerne snage i lojalni frendovi, otprije uvedeni u ekskluzivne i relativno hermetične subkulturne scene koji poznaju pjesme Diverzanata ili feminističku teoriju Gayatri Spivak. Je li riječ o totalnoj nezainteresiranosti puka za bilo što izvan uobičajenih krugova zanimanja ili nesposobnosti scena da se jače nametnu u društvu? Nemam pravog odgovora, možda ću imati bolji pogled na stvari nakon koncerta Nede Ukraden. Naime, fulao sam datum, Magazin je nastupio tek tjedan dana kasnije.
* - teorija "doomsday preppersa" po kojoj nakon neizbježne apokalipse slijedi pojava kanibalizma
Koncerti u vrijeme božićnih blagdana mi često budu zabavniji nego inače. Poslovne obaveze su najčešće gotove ili barem toliko ne pritišću, blagdanska bezbrižnost se uvuče u okolinu, pa su i gigovi u to vrijeme nekako posjećeniji, a ljudi pitomiji i veseliji. Ne treba isključiti ni blagdanski element u medijima, kad po cijele dane idu prigodne božićne emisije i filmovi, čovjek poželi otići negdje da se malo odmori od tog cirkusa. Dugo sam se držao svog uvjerenja kako je ta cijela cika i vriska oko Božića više marketinški trik i kapitalistička kampanja, nego iskreno čuvstvo naroda, pogotovo što znam nekoliko današnjih velikih katolika koji su u ona olovna vremena komunističkog mraka kitili bor na Staru Godinu, pa nisam sudjelovao u većini tih svetkovina, uključujući i dijeljenje poklona, uz iznimku blagdanskog ručka koji je pak neizostavan dio obiteljske tradicije, te jedini običaj kojeg se držim tvrdo i bespogovorno. S godinama rada i privređivanja, pogotovo u ovim kriznim vremenima, shvatio sam kako je predblagdansko razdoblje sa svim svojim trošenjima, shoppingiranjima i konzumerističkim pretjerivanjima ustvari neobično važna financijska injekcija oporavka, pa čak i spasa, za posrnulu hrvatsku ekonomiju, posebno za male firme i obrtnike. Ne jednom sam slušao ljude kako iščekuju porast narudžbi i prodaje, a samim tim i naplate, upravo u tjednima prije Božića, koji će ih izvući iz minusa, osigurati dovoljno sredstava da se mirno dočeka Uskrs unutar radnog kolektiva ili barem pomoći da se prebrode siječanj i veljača, obično slabi i mirni mjeseci kad je u pitanju trgovina. Poučen vlastitim iskustvom, sve te lampice i očajni božićni pjesmuljci su dobili posve drugačiji smisao nego prije, postali su glasnici nade. I ne u nekom kršćansko-idealističkom smislu nade, radosti i spasenja, nego u pravoj kapitalističkoj maniri, kao mamci i vabilice koje potiču ljude da više troše. Možda takav stav nije spojiv s uobičajenom punkerskom etikom, ali nakon tridesete na tapetu dođu i situacije u kojima treba nešto više znanja, iskustva i sposobnosti nego što ga nudi prosječna anarho punk pjesmarica. Neovisno o tome, anarho domjenak u Klaonici se činio kao odlična protuteža božićnom mjesečarenju unutar obiteljskog okružja.
Kad sam se već uputio na takav angažirani protukapitalistički gig, ne mogu se ne osvrnuti na novu bizarnu pojavu hrvatske političke scene nazvanu Radnička fronta. Ta neobična sljedba je prije par mjeseci zatražila prijateljstvo sa mnom na Facebooku, te sam ubrzo dobio jasan uvid u njihov njihov politički angažman putem proglasa koje svako malo kače na svojem zidu. Riječ je o grupici političkih diletanata i salonskih ljevičara bez ozbiljnog iskustva u politici ili privatnom sektoru. Sa željom da se prikažu kao domaće verzije Syrize i Podemosa, to društvance "nove ljevice" gotovo svakodnevno ispaljuje raznorazne antikapitalističke parole i floskule koje se i bez ozbiljnije upućenosti u političke procese komotno mogu nazvati budalaštinama. Radnička fronta ima dva glavna problema.
Prvi je taj da u njihovom dualističkom svijetu postoje samo dvije bitne odrednice, radnik i poduzetnik. Dok radnik predstavlja ultimativno dobro, poduzetnik je simbol ultimativnog zla. On je taj koji izrabljuje radnika, zajedno sa svojim kompanjonima - pohlepnim bankarima i pokvarenim političarima - i ne dozvoljava mu život dostojan čovjeka. Ta marksistička dihtomija 19. stoljeća možda uvjerljivo zvuči na papiru, ali u praksi nije nužno točna. Nemam iluzija kako su svi hrvatski tajkuni i veliki poduzetnici dobričine, poštenjačine i filantropi, znam kako je dobar dio njih došao do svog imetka zahvaljujući političkim vezama i protekcijama, namještenim natječajima i bez pravih tržišnih utakmica u nogama, ali proglašavati poduzetnike lopovima i gulikožama na način kako to radi RF je besmislica, da ne kažem uvreda. Biti poduzetnik, tj. imati poduzeće nije nimalo jednostavna stvar. Za početak treba imati poslovnu ideju, viziju, plan i program kako to ostvariti, zatim početni kapital, eventualno pronaći partnera za taj poslovni poduhvat, a nakon natezanja s registracijom i administracijom kreće nesigurna plovidba na tržištu. Na koji način opstati na tržištu, kako povećati promet, kako balansirati između prihoda i rashoda, kako djelovati kad promet padne, kako se nositi s dugovanjima i neplaćanjem, kako održati likvidnost, kada dodatno ulagati, kada zaposliti nove ljude, kako se nositi s (nelojalnom) konkurencijom ili krutim državnim odredbama... sve su to svakodnevna pitanja na koja se ne mogu uvijek primjeniti rješenja iz knjiga, a za koja treba imati volje, živaca, vjere u svoja znanja i sposobnosti, poslovne lucidnosti i kreativnosti. Treba znati prepoznati priliku, treba biti spreman riskirati i snositi posljedice krene li posao po zlu, biti spreman na odricanja, a to većini lidera Radničke fronte očito nije jasno. Oni nikad nisu razmišljali kako izaći na kraj s nenaplaćenim računom koji se vuče već pola godine, nikada nisu izgubili posao o kojem ovisi budućnost poduzeća zbog sumnjivog natječaja, niti su bili u poziciji da mole novac od roditelja, rođaka ili prijatelja jer se doprinosi moraju platiti do kraja mjeseca, a novca na računu firme nema zbog razloga s početka rečenice. Koliko god se nagledao prevrtljivih i pokvarenih poduzetnika u desetak godina svog radnog staža, većina koju sam upoznao su pošteni i radišni ljudi, vođeni željom da svojim radom i znanjem privrede sebi, ali i drugima (radnicima, poslovnim partnerima, kooperantima, povremenim suradnicima...), bolji život. Kad si na državnim jaslama, kao što je slučaj s prvacima RF - a te jasle se pune i novcem omrznutih poduzetnika - kakva-takva plaća uglavnom redovito stiže i nije na sveučilišnim radnicima da brinu brige s kojima se svakodnevno suočava privatni sektor. Ničim se u sadašnjim proglasima tih fejs revolucionara nije dalo naslutiti da razumiju tu problematiku, što je za jednu političku stranku ozbiljan hendikep. Velik dio problema unutar privatnog sektora koji nesumnjivo postoji (neisplaćene plaće, neplaćeni prekovremeni rad, nepoštivanje prava radnika, mobbing itd...), dao bi se jednim dijelom riješiti ozbiljnom državnom regulativom, nadzorom i jednakim pravilima za sve, ali o tome nema puno riječi, nema tu revolucionarne poetike koja rajca te marksističke bonvivane. Nema kod njih senzibiliteta za kompleksna pitanja, njima je ekonomska politika tek gordijski čvor kog bi najradije presjekli nacionalizacijom i sličnim dvojbenim instrumentima. Jasno, kad sam im postavio ta pitanja na zidu, ubrzo su me blokirali, nema rasprave s klasnim neprijateljima i buržoaskim sumnjičavcima.
Drugi ključni problem Radičke fronte je nepoznavanje onih o kojima non-stop pričaju, a to su hrvatski radnici. S tim problemom se susrela i buntovna studentska populacija 68., kad je radništvo odustalo od realnog i traženja nemogućeg i brzo našlo zajednički jezik s vlastima. Hrvatski radnik je od 1990. godine pa do danas imao vremena organizirati se i poduzeti nešto kako bi se bolje zaštitio, tim više što je bilo ljudi iz prošlog sistema koji su bili dobro upoznati s takvim načinima organiziranja. Mogao je pokazati solidarnost sa radnicima propalih poduzeća i tvornica kad je imao priliku. Umjesto toga, hrvatski radnik je, slabo obrazovan i povodljiv kako to i bude s radnicima, prvi popušio priču s hrvatskim stijegom i zdušno podržavao HDZ i njegovu politiku koja ga je dovela tu gdje je danas, pa su mi te priče o revolucionarnom potencijalu domaćeg radništva smiješne, pogotovo nakon 20 godina demonizacije radničkih inicijativa kao produženih ruku ražalovanih komunjara i jugofila. Radio sam u skladištu par godina, za razliku od najglasnijih RF pijevaca čija se radna karijera sastoji od fakultetskih aula, pa mogu reći da sam upoznao prosječnog hrvatskog radnika. Ta romantična ideja o klasno svjesnom radniku kao nositelju društvenih promjena na koju cilja RF je dokaz njihovog posvemašnjeg neshvaćanja političke zbilje u kojoj živimo, jer je upravo hrvatski radnik najveći reakcionar koji puši sve te nebulozne priče o uroti udbaša, pedera, Srba, NGO-a, Britanaca, masona i koga sve ne protiv hrvatskog čovjeka, države i katoličke crkve. Svi ti Subversive festivali, Žižeki u kazalištu i slični aktivistički potezi su tek zabava za rebelioznu studentariju i sanjare, jer prosječni hrvatski radnik s tim nema ama baš nikakve veze niti ga to zanima. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Radnička fronta od tog dreka napravila pitu, samo kad ne bih bio u situaciji da je i sam moram kusati. Ako je u njihovom vodstvu doista bivši glavni urednik Hobocti, odgovoran za zloglasnu naslovnicu "Oba su pala", prosječni hrvatski radnik bi prije potražio kakvu vrbu da ga tamo smjesti, nego poslušao što ovaj ima za reći. Uopće se ne čudim što je Srećko Horvat, jedan od idejnih začinjavaca tog pokreta, odselio u Beograd, pa sad otamo prodaje subverzivnost po regiji i šire, i naš anarho isposnik Dado je najbolje prolazio kad je pola godine bio gost beogradskih aktivistica i simpatizerki s Dorćola i Savskog Venca. Najteže je biti prorok u svom selu.
Sindrom bugarske književnosti Stanka Lasića sam odavno primjenjivao na regionalne bendove, pa tako i na slovenske, tim više što slovenski bendovi imaju tu očitu boljku - uglavnom pjevaju na meni nerazumljivom jeziku - a kako su se odlasci u Ljubljanu na punk gigove i festove iznimno prorijedili, više nisam siguran koje sam slovenske bendove uopće gledao, a na koje sam se tek pripit osvrnuo. Ispostavilo se da su obe predgrupe, inače na balkanskoj turneji, ispale veća iznenađenja od očekivanog. Kad se Krik Disneylanda uspeo na stage i kad sam vidio tu ofucanu skupinu i njihovog bubnjara s metar dugačkim dreadlockom na bradi, očekivao sam najgori krljasti crust, a potom bio ugodno iznenađen klasičnim hardcore punkom nalik na angažirane bendove devedesetih poput Aus Rotten uz neobilazni regionalni štih. Kako na domaćoj sceni takvih bendova nedostaje, i publika se pokazala zainteresiranija nego bi se to očekivalo na blagdansku večer. Đornata je pak sklonija hc punku s crusty koricom engleske škole, s Podom ex-Patarenom na bubnjevima, no podjednako nabrijan i zabavan bend, do te mjere da sam nakon svirke otišao na distro ubosti njihovu ploču.
Negdje u pauzi između bendova, skužio sam lika pored mene koji se igrao vatrom iz upaljača na svega par centimetara od cofleka Majine Deda Mraz kape, pa sam gurnuo lika i pitao koji kurac izvodi s tim upaljačem. Blesan se prvo prepao, a onda na nedovoljno razgovijetnom hrvatskom ispalio par parola o konzumerističkoj naravi božićnih blagdana i kako on metaforički želi spaliti kapitalizam kojeg ta kapa predstavlja. "Još jednom, frajeru! - zaprijetio sam podignutom rukom, na što se lik maknuo i spremio upaljač, pritom se opravdavajući ekipi oko sebe, bez da ga je itko išta pitao, kako je mislio spaliti kapitalizam, a ne tuđi coflek. Eto, takvi golje i drkoši bi rušili kapitalizam, najbolje onaj na tuđim glavama, u tuđim novčanicima, na tuđoj imovini, a bilo bi i poželjno da je kapitalistički protivnik slabiji od njih.
Često sam se znao pitati imaju li angažirani bendovi određeni rok trajanja, kao što se to djelomično dogodilo britanskoj anarho sceni nakon Falklandskog rata i reizbora Margaret Thatcher? Ono, kad vidiš da nisi srušio sistem kako si obećavao u svojim pjesmama nakon 10 godina, dođe li do nekog razočaranja i zasićenja? Kakav je osjećaj kad ti publika odraste i nađe posao u nekoj korporaciji, unatoč svim tim upozorenjima o pogubnosti kapitalizma i obećanjima da će se na njegovim ruševinama izgraditi pravedan svijet? Krene li se razmišljati o drugim načinima borbe ili se sve svede na rock'n'roll svirku, Hello Cleveland i te fore? Aktivna Propaganda se dosta dobro nose s godinama, ni ne vidi se da je već toliko prošlo, tako da su i dalje angažirani, bijesni i puni životnih istina o pravom licu sistema. No sve te iskrene, ali površne litanije nakon toliko vremena gube na svojoj oštrini i značenju kojeg su nekad imale, tako da više služe kao glasna podloga za cuganje nego kao temelj za daljnje promišljanje društva i sistema. Primjerice, je li alternativa NATO paktu ruska okupacija, kao što se događa u Ukrajini? Na ta i slična pitanja Aktivna Propaganda ne daje odgovarajuću parolu, nego i dalje propovijeda preobraćenima upotrebljavajući iste obrasce kao i na početku svoje karijere. Možda nisam prava osoba koja bi to mogla razumijeti. Imam 36 godina, nisam anarhist, ne idem na demonstracije, želim samo državi platiti doprinose, a zaposlenima isplatiti plaće. I'm so bad (baby I don't care).
Unutar mog obiteljskog kruga s mamine strane, Božić je imao važno mjesto na listi blagdana, ali prava fešta bi se obično odvijala dan poslije, na Štefanje. Naime, na taj dan se spojila i proslava Božića s ostatkom familije, ali i proslava imendana dede Palca. Do rođendana deda Palac nije držao, tako da ustvari nisam znao kad je dedin rođendan*, ali se zato Štefanje slavilo sve u šesnaest i nedajbože da nemaš dobru ispriku ako si fulao dedin imendan. Ta tradicija vuče još korijene iz pedesetih godina prošlog stoljeća, kad bi se deda Palac napio za Božić - drugi izvori u familiji tvrde da se deda nije trijeznio od Badnjaka pa sve do Sveta Tri Kralja - pa po šupi i dvorištu pjevao "Narodi nam se kralj nebeski", dok bi baka siktala na njega: "Šuti, mrcino pijana, neko će te prijaviti!" Jednom se prilikom i dogodilo da ga je susjed pravovjerni komunist prijavio, ali prema obiteljskoj legendi, deda je miliciji rekao da je član Partije i da samo slavi svoj imendan, tako da se više nisu pojavljivali. Zanimljivo, prgavi se susjed krajem šesdesetih teško razočarao u sistem i postao gorljivi Hrvat katolik. Deda mi je pričao kako su ga na kraju rata Amerikanci oslobodili iz logora u Njemačkoj gdje je bio poslan na rad, pa je čekao 6 mjeseci u Marseilleu povratak u Jugoslaviju, a kako tad navodno nije bilo vode, pili su svaki dan crno francusko vino, te je po njegovom kazivanju, upravo tamo stekao naviku uživanja u vinu. Kako to da je ušao u Partiju, nikad ga nisam pitao. Je li u pitanju bilo mladenačko uvjerenje stečeno u logoru ili je deda sa ženom domaćicom, četiri kćeri i bratom, bivšim vojnikom SS divizije "Prinz Eugen" (istina da je dedin brat, stric moje mame bio prisilno mobiliziran, ali nije se tad puno pitalo kako si završio u takvoj jedinici) oportuno zaključio da će mu ulazak u KP olakšati život, nisam saznao, ali nikad se nikakve ideološke bitke nisu vodile u kući. Tko god je bio za gemišt, bio je dobrodošao.
Surfajući internetom na Štefanje, sasvim sam slučajno skužio da je istu večer punk koncert u Fanaticu, simboličnog upada od 10 kuna za troškove bendova i da, prema službenim podacima, traje već od 19 sati. U duhu obiteljske tradicije i na spomen dedi Palcu, brzo sam napustio obiteljsko gnijezdo i zaputio se do Fanatica, računajući da ću uloviti bar jedan bend. Prva dva benda Mrtvi Petak i Spokoi sam propustio, iako mi je rečeno kako su Spokoi baš dobri i da imaju super spiku " nisam nazi, nisam crven, ja sam skinhead", što je meni više zvučalo kao metafora za "sve na što brijem sam naučio od evropskih beskičmenjačkih oi bendova nove generacije", ali pričekat ću s dojmovima dok ne vidim bend. Taman sam stigao kad se Ciroza Jetre spremala na stageu. Ciroza je u početku svoje karijere imala tu neku anti-cigansku pjesmu, čime su si navukli negativnu stigmu na grbaču koja ne prestaje ni dan-danas, ali su meni jedan od dražih zagrebačkih bendova. Jednostavan punk/oi na tromeđi ranog P.T.T.B.-ja i ostalih UK82 srodnika, beogradskih oi bendova i ZG škole dumb punka, sa svim manama, ali i vrlinama žanra. Možda Tomek nikad neće biti ozbiljan pjevač, ali za punk bend sasvim solidno odrađuje svoj dio zadatka, bend suvereno vlada materijalom, bez ikakvih "kontroverznih" detalja. Kako sam svjedočio na vlastite oči, okupljena publika je najluđe reagirala upravo na Cirozu, i to na način kakav trenutno hajpani domaći bendovi nisu nikad doživjeli. Na takve se scene odmah mislima vratim u srednju školu, rane gigove Antifrika i "Prišteve subotnje večeri", mislim da je to najbliži opis onoga što se može vidjeti na koncertu Ciroze. Nezasluženo zapostavljen bend, neovisno o glasinama i pričama oko benda.
S Biciklićem imam posve drugačije iskustvo. Bend sam prvi put ozbiljnije upratio tek kad su mi nastupili na uličnom henganju u susjedstvu. Ljetos je Tomašićeva, gdje je i nekakva biciklistička udruga, jednog subotnjeg popodneva bila zatvorena za promet, pa se na ulici održavao program za stanare i susjede, od klapa, tamburaša, kolača i besplatne kave u lokalnim birtijama i niza drugih događanja. Iako zgodno zamišljeno i izvedeno, s plakatima koji su obavještavali o cijelom programu, nisam obraćao pažnju na happening sve dok u 19 sati nije počeo treštati neki punk bend. Ponukan bukom, izletio sam do zgrade i dopalio do Tomašićeve gdje sam imao i šta vidjeti - desetak orto punkera s čirokanama kako se sabijaju nasred ulice na nastup Biciklića, dok su sa strane majke s djecom i stariji susjedi iz kvarta pratili gig. Posebno me se dojmilo kad su svirali stvar "Sakoman" koja je išla, ako sam dobro upisao "Ja sam mali ustaša, mene nitko ne sluša, pa po cijele dane koljem muslimane, ubi ubi Srbina, takva mu je sudbina, a može i Hrvate, ko im jebe mater", dok je hipijevska ekipa iz biciklarne veselo skakutala i animirala publiku bez da su i trepnuli na sam tekst. Kako sam vidio i nešto ozbiljnih ljudi u publici, pitao sam ih jesu li Biciklić kreteni ili samo briju da su kreteni, ali sam dobio odgovor kako je to sve samo zajebancija, te da je i sam bend skup raznih naroda i narodnosti na hrpi. Je li se hrvatska punk scena konačno oplemenila bendom koji podsjeća na domaću verziju F.U.'s, Warkrime i današnjih nihilističkih punk bendova o kojima se kuka u zadnjim brojevima MRR-a? Ili takav pećinski hardcore punk nikad neće doživjeti svoju potvrdu u širim krugovima? Dobar dio ljudi sa scene se poziva na zajebane kromanjonske hardcore punk bendove, kao to je super i baš jebeno kad je bend beskompromisan i udara po svemu redom i ne jebe ga živa sila, a onda kad im se ukaže u dvorištu, onda su ti i takvi bendovi (za) seljačine.
Sam nastup Biciklića u Fanaticu je trebao biti gotov do 23 sata, ali se zbog nekih tehničkih problema sve to oteglo do ponoći i duže. Vrijeme do početka svirke Biciklića sam kratio ćaskajući podjednako sa kustosicama i dizajnericama koje prate bend, kao i sa domaćom ekipom u ZG Rules majicama, iako pretpostavljam da su oni došli na ranije bendove. Dio ekipe se već pobrao doma kad se Biciklić konačno uspeo na premali stage Fanatica, ali je ostalo dovoljno ekipe za veseli provod. Vidiš po bendu da ih fakat ništa ne izbacuje iz takta i da svoju "jebe nam se" filozofiju šire i izvan svoja četiri zida, ali dobro to funkcionira čim okupljaju tako raznorodnu publiku. Kakav god bio njihov punk, ne zvuči loše i ima uporište u sadašnjim trendovima, mada se ne bi reklo da im je to bila intencija. Doista ne vidim čemu toliki zazor od benda, ali ne sumnjam da će mi za koji mjesec kakav povjerljivi izvor sa scene objasniti u čemu je zapravo problem kod Biciklića.
Nakon giga mi je kao uglednom žurnalistu sa scene dopušten ostanak u klubu, pa sam se ukotvio s ostatkom ekipe na šanku i oblokavao do ranog jutarnjeg sata, a kad sam zaključio da više neće ići, pobrao sam se doma, izrigao prije spavanja i legao na počinak. Još sam ja daleko od norme dede Palca, ipak su to bile godine vježbe i iskustva.
* igrom slučajnosti, pišući ovaj tekst 26.1., nazvao me moj penzionirani otac da mi javi kako je na taj dan rođen Paul Newman, godinu dana kasnije nego deda Palac, pa sam tako eto svega 20 godina nakon dedinog odlaska doznao datum njegovog rođenja
Prošle godine ljudi su dobro reagirali na listu najboljih CMC spotova, pa sam ove godine složio nekoliko lista. Ovo nije lista najboljih spotova 2014. godine, ali su svakako zaslužili biti spomenuti zbog najrazličitijih razloga. Svaki spot je dobio i svoju kategoriju u kojoj je zasluženo pobijedio.
U crossoveru popa i tamburice ima, očekivano, puno više promašaja nego zgoditaka, što se najbolje vidi po Sinovima Ravnice, inače pod paskom Borisa Đurđevića iz Colonie. Dovoljno je već pogledati tu frankensteinovsku kreaturu, trojica mlađih dripaca utegnuto u hipsterske hlačice zajedno u bendu s par starih konja koji bi inače prali u nekom KUD-u na Vinkovačkim Jesenima, a ako vam ni to nije dosta, u ovoj pjesmi/spotu se može vidjeti i Gorana Navojca kako glumi Candy Dulfer. Nevezano za pjesmu, ali volio bih znati kako se penje na Larisu Lipovac, ovoj sirotici garant zaškripe sve kosti kad se morž rasprostre po njoj. Piše u opisu spota kako debeli smatra ovo "koketiranje tradicionalne glazbe s modernim zvukom odličnim potezom". Ne znam o čemu priča, nema ovdje nikakve tradicionalne glazbe, samo bezlični napoj bez ičeg imalo interesantnog i pamtljivog, a ta pretencioznost, od saksa do teksta stvara dodatni uteg nepodnošljivosti. Inače, njihov sljedeći spot je bio "Nisam loš". Pa nisi ni dobar.
Tko god je zamislio karijeru ove pevaljke, nije baš previše razmišljao. Prvo, kad spomeneš ime Nina, prvo ti na pamet padne ona umišljena debeloguza zagrebačka diva, a ne ova slovenska mršavica. Drugo, kakav je to tekst "svako dirne, štipne, pipne, gleda, al neke stvari ne rade se preko reda"? Šta je ovo, kakav red, šta se ne radi, tko stoji u redu, nismo na šalteru!?! Pa ja kad kupujem auto, dobijem probnu vožnju bez ikakvih obaveza, a tu mi neka Slovenka koja se polugola valja po krevetu priča o nekakvom redu! Zašto frajere boli glava? Zato jer bi ovakve cure htjele biti i poštene i jebene. Iako moram priznati, slovenska verzija spota mi je zanimljivija, taman za to zahtjevno slovensko glazbeno tržište. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.
POBJEDA U KATEGORIJI "MOMMY DEAREST"
Maja Škufca - Samo je ljubav tajna dvaju svjetova
Najzanimljiviji dio ove Thompsonove obrade je sam početak, gdje ova propala voditeljica i navodna (bivša) ljubavnica Ivice Kostelića objašnjava zašto se uopće toga latila. "Majo, zašto snimaš ovu pjesmu?" - "To je rođendanski poklon za prvi rođendan moje Julije! Stalno sam trudna plakala kad sam slušala ovu pjesmu, pa sam je sad odlučila obraditi za moju Juliju" "Aha, znači inspiracija za obradu je nastala kad su te prali trudnički halovi. Julija je dijete od godine dana kojoj ta pjesma ništa ne znači, nije te strah da će se sramiti svoje nabrijane mame kad navrši 13 godina, a njene školske drugarice joj to počnu nabijati na nos?" - "Ma neeee, bit će oduševljena! Ta pjesma nas veže neraskidivim nitima ljubavi." "Nisi joj mogla kupiti nešto konkretnije, pelene, robicu, igračke...?" - "Te stvari su potrošne i bacaju se, ova pjesma ostaje za vječnost." "OK, nek si i snimila tu pjesmu, ali čemu onda spot?" - "Željela sam i s drugima podijeliti tu radost i ljepotu svoje izvedbe!" "Pa si caltala 2 soma eura da ti CMC vrti spot umjesto da ga jednostavno okačiš na Youtube pa tko želi, nek gleda? Nije li u tvom slučaju presudnija bila ljubav prema kamerama i medijskom pažnjom, pa ti u toj raboti ni medijsko naslikavanje tvog djeteta nije strano ni problematično?" - "Novac uopće nije bitan, u pitanju je čista majčinska ljubav, a spot je posvećen svim samohranim majkama koje ne znaju šta će s viškom love." OK, možda razgovor nije išao baš tako, ali to je sažetak ovog spota.
POBJEDA U KATEGORIJI "HRVAT, KATOLIK, DESNIČAR, TETKICA"
Majke ti ga, pa Tiho je tu toliko nakrcan puderom, olovkama ispod oka i đinđama po rukama i vratu da je već na granici drag queena! Mislim da je vrijeme da ovaj Thompsonov Patroklo konačno skupi hrabrosti i izađe iz tog ormara, ne znam kog on vara s tim pjesmuljcima o ženskom rodu. Bio bi to hrabar iskorak i pozitivan primjer za hrvatsko društvo kad bi se i Marko pozitivno izrazio o coming-outu svog basista. Nisu ovo devedesete, pa da se drži ko Ian Stuart kad se Nicky Crane konačno autao: "Nisam ništa znao, Nicky mi je rekao da redari u gay barovima jer su ga u firmi poslali tamo!" Oko Cranea si još i mogao biti nesiguran, na Tihi vidiš da uporno brije na image ex jugoslavenskih gastarbajtera iz gay špelunki njemačke provincije, taj se poslije svakog giga u dijaspori garant opušta po dark roomovima Evrope i Australije.
POBJEDA U KATEGORIJI "NE MOGU POMOĆI NI SEBI"
Matea Thea - Profesionalac
Kužim, nema svaka cura koja poželi biti zvijezda love, veza ili sreće da pronađe pravog menadžera, producenta, tekstopisca ili nekog desetog tko će od nje stvoriti uspješnu pjevačicu. Čak i ako je taj producent neka manga, nema garancije da će nužno od cure stvoriti zvijezdu. Ali za svengalija odabrat Mladena Burnaća, to ne razumijem. Pa frajer se nikad nije sastao s vlastitom karijerom, gdje će taj od nekog stvorit zvijezdu!? Fakat ne kužim. Šta nije mala mogla još konobarit godinu dana, pa onda s tom ušteđevinom uletit nekom ozbiljnom autoru?
POBJEDA U KATEGORIJI "NEOPROSTIVO (LOŠ ODGOJ ILI LOŠE LAGANJE)"
Vidjeli ste likove, zar ne? Bili su i u reklami INE. Izgledaju kao da su u ranim četrdesetima, eventualno kasne tridesete. A kako ono ide stih? "I danas pamtim oca, davno je to bilo, kad me na stadionu stavio u krilo, tamo prvi put čuo sam - Volim te Hrvatsko!" Gdje je on to točno čuo - Volim te Hrvatsko (naravno, kao što to zna svatko tko ima 4 razreda osnovne škole, vokativ od Hrvatska je - Hrvatska, ali ne ulazim u polupismenost autora pjesme, možda je doselio iz Češke)? Tri su opcije. Ili je tekstopisac odrastao u Geelongu, Norvalu ili nekoj drugoj hrvatskoj zajednici izvan Evrope koja muku muči s hrvatskom gramatikom, ili ga je tata 1990. stavio u krilo s 15-16 godina ili frajer jednostavno laže. Koja Hrvatska buraz, pa živjeli smo u Jugoslaviji prije 25 godina?! Druga stvar, tata ga je naučio da ljubi Hrvatsku i nikog više od nje. S obzirom da je u zadnjih sto godina na ovim prostorima postojalo barem 5 država, nije mu baš našao neku čvrstu povijesnu konstantu za obožavanje. A možda je otac cijelo vrijeme bio neki opaki clozet nazi kome je obožavanje države bitnije od vlastite obitelji? Nemam ja problema s takvim izopačenim pogledom na domoljublje kad je unutar svoja 4 zida, ali mi ide na kurac kad INA zaključi kako je filofašistički sentiment hrvatskog white trasha u majicima Đoke Šimunića baš ona idealna razina domoljublja i navijačkog žara za stavit u reklamu. Neopisivo budalasto. Postoji samo jedna relevantna mjerna jedinica za domoljublje, a to je plaćanje poreza.
Iz povjerljivih sam izvora saznao da je zbog krize CMC uveo cjenik za spotove. Dvije tisuće eura za 90 spotova, otprilike 3 puta dnevno u mjesec dana. Taj potez je doveo do toga da je niz zabavnjačkih i svatovskih grupa odlučilo investirati u spot u nadi da će, zaživi li njihova pjesma kao hit, imati više prilika za svirke. Ove godine CMC više nego ikad bio krcat kojekakvim bezvezarijama, a kako se tržište spotova naglo proširilo, tako se pojavilo i dosta spotova koji se svode na kopiranje već postojećih spotova ili izvođača. U tom čušpajzu svega i svačega, odabrao sam neke očite rip-off-ove. Dakle, Top 5 CMC rip-off spotova.
Ovi pop tamburaši iz Otočca su krenuli putem Mathee Tee i ugledali se na Mladena Burnaća, jer im je spot kopija Mladenove uspješnice "Ne zovi mala policajce". Umjesto prsate Nives Celzijus, u spotu se našla prva domaća selentriti žrtva plastičnih operacija Vjekoslava Bach. Kako Vjekoslava, za razliku od Nives, nema očite atribute ljepote koji bi bili dovoljni da odrade sve u spotu, naša Vjeka se neuspješno trudi glumiti seksi profesoricu, ali sve to skupa otužno izgleda s njenim izgledom ćubastog gnjurca, kao uvod u MILF pornić jeftine produkcije. Stvar donekle spašava veseljak iz Razbijača Čaša u ulozi nastašnog učenika - inače vrlo sličan glumcu Richardu Kindu (Paul Lassiter iz Spin Cityja) - koji stalno privlači pažnju stroge učiteljice u minicama i čizmama do koljena. Spot još mogu pogledati, ali mislim da pornić ne bi izdržao. Vjekoslava ne privlači pažnju kao privlačna žena, već kao pogreška plastične kirurgije i time odvlači spot u sasvim drugom pravcu od očekivanog. Nisam vjerovao da ću to ikad izgovoriti u životu, ali Burnać je to bolje izveo.
Sve je tu, logo na glagoljici i s pleterom koji asocira na medaljon Svetog Benedikta, neloš pudlasti power metal s utjecajima dinaridskog pastirskog rocka, vokal koji malo vuče na prehlađenog Tifu, pjevač koji ide na quest po brdima dok ne piči svoj hard rock u obližnjem šumarku, a tu je i neuhvatljiva vila o kojoj Ante pjeva. Cijeli taj fantasy žanr u hrvatskoj glazbi je zadnjih 15 godina vrlo uspješno odrađivao Thompson, pa je bilo pitanje vremena kad će se pojaviti nešto slično i evo - malo "Daleko iza devet sela", malo "Ljubav je tajna dvaju svjetova", red planinarenja i imamo novog zvjezdanog pretendenta na teme (hrvatskog) mača i magije. Unatoč očitom thompsonovskom rip-offu, Ante mi se više čini kao Niko Bete, koji je opjevao i Gotovinu i Norca i Gojka Šuška, ali se nikad nije uspio istrgnuti tom prigodničarskom momentu domoljubnog zavijanja. Malo me zbunjuje da Ante, rodom iz Tomislavgrada, s domenom iz Švicarske, pjeva o hrvatskim planinama. Što ne pjeva o Čvrsnici i Vranu ili Monte Rosi i Matterhornu? A i te vile koje opsjedaju domaće pjevače (ćelavi iz one Eurovizijske superklape isto zaziva vilu), znaju li ti pjevači kako su to mitska bića i ne postoje? Ako je Anti baš toliko stalo do vila, garant može pronaći djevojke u Häringstrasse, kvart Niederdorf, koje će mu uz stanovitu novčanu nadoknadu biti što god poželi.
Još je davno prije Tonći Kožul ustanovio da je razlika između srpskih i hrvatskih estradnih pjevačica seksepil i manjak istog. Dok je većina srpskih pevaljki imala vamp stil i ozbiljne plastično-kirurške zahvate, ove naše su se uvijek nosile – u boljim slučajevima - kao simpatične susjede iz kvarta, dok bi u svojim gorim izdanjima ispoljavale nekakav katolički konzervativni stil, križić oko vrata, Gospe Marije i naklapale kako se time bave zbog umjetnosti, dovoljno je sjetiti se Maje Blagdan ili Severine (iz vremena "Dalmatinke"). Čak ni dance zvjezdice nisu išle predaleko u pokazivanju nogu i sisa, sve je to bilo u okvirima mladenačkog ili party štiha, kilometrima daleko od voluminoznih i nabrijanih srpskih sex bombi utegnutih u kožu, mrežu i lateks. Nekako su se sa 21. stoljećem i Sevinim filmićem i hrvatske estradnjakuše ostavile čednog imagea i počele izbacivati svoje adute, ali i dalje u zaostatku za srpskom scenom. Ni do danas se nije previše toga promijenilo, pa se tako Lana Jurčević polugola namače u bazenu uz naočitog tipa mišićavog tijela, kao dodatni bonus za žensku publiku i gayeve. Nije loše, ali to sam već vidio na uvjerljiviji način u spotu "Neko će mi noćas napraviti sina" Sandre Afrike. Oko spota se pokušalo napraviti neki šušur, pa je bilo i jumbo plakata po gradu koji su ga najavljivali, ali slabo se vrtio na CMC-u. Potrošilo se na PR-ovce i plakate, umjesto da se plati minutaža na telki i neki balkanski producent, a da nije Fayo, koji bi osigurao proboj na regionalna tržišta. Nije Lanici stran istok, to se čulo još u "Okovima na srcu". A možda kao HDZ-ovsko grlo ne smije ni zucnuti o regionu? Sramota, dajte joj da radi.
Ivan Martić - Ona je bomba
Onaj tip što najavljuje Sandru Afriku u gorespomenutom spotu je Damir Handanović, srpski producent balkanskog folk/popa koji je surađivao s gomilom najznačajnijih imena iz te branše, od Slavice Ćukteraš, Nataše Bekvalac, Sandre, Maye Berović, MC Stojana, Dade Polumente, Goge Sekulić pa sve do Cece. Pomalo neobično da su Damir i Ivan Martić, inače folk pjevač naslonjen na tradiciju Bosanske Posavine (violina, šargija, duet s braćom Begić), započeli suradnju, ali rezultati su itekako vidljivi. O ovom slučaju nije popaljen spot, nego cijeli image, pa je Ivan Ivica Martić postao bosanska/hrvatska kopija Mileta Kitića. Pretpostavljam da je Martić mislio kako će bit legit narodnjačit ko Mile ako si Hrvat. Skidam kapu na hrabrosti, čak ni Huljiću ni Sevki nisu ovakav narodnjak zavrtili na domaćoj televiziji. Još mu i Tina Katanić cupka u spotu, garant su ga frendovi ispitivali jel ju kresnuo, s obzirom na spominjanje Tine u onoj aferi oko prostitucije. Mislio sam prigovarati oko tog istočnjačkog melosa na CMC-ju, ali we have a bigger problem now. Vidim da je Toni Cetinski napravio duet s Joksimovićem i otvorio mu vrata CMC-a, a sve to ne bi li se malo ogrebao na njegov račun, pizda naporna. Imamo dovoljno domaćeg šunda u medijima, Joka - nisi dobrodošao!
Eh, to brainstormanje, tko bi rekao da će ova dva slavuja doći na istu ideju! Ili ipak nije riječ o čistoj slučajnosti? Tko je kome prije popalio ideju o stripu u spotu? Mladenov spot je postavljen 10-og, a Dinin 15-og lipnja, ali to nije dovoljno precizan pokazatelj, jer samo pokazuje što je prije bilo gotovo. Mladenov je posve animiran, bez suvišnih pojašnjenja, a kod Dine ima i igranih i animiranih dijelova, te bosanskog šegačenja u stripovskim oblačićima - moj favorit je dok Dino kaže da Sarajevo nekad miriše na more! Dok se Grdović zadržao na pijanoj anegdoti iz svoje karijere koja dosta podsjeća na stari hit Alena Nižetića "Noć je počela", Dino je ciljano išao na arty pristup, pa je ovom prilikom uglazbio tekst Džemaludina Latića, znamenitog bosanskog književnika i profesora islamskih znanosti. Iako mu u prosjeku nisam sklon, u ovom slučaju, prednost dajem Dini Merlinu. Dok se Mladen nateže s drotovima kao da je maloljetni punker, Dino bježi od svojih fanova gliserom - a gdje drugdje nego u Hrvatsku! Jasna proeuropska poruka za naše susjede, do Evrope i napretka se ne dolazi preko Srbije ili Turske, nego jedino preko Hrvatske. Da ne spominjem taj zarazni optimizam prema našoj domovini - u kom je tek čabru Bosna i Hercegovina kad joj je Hrvatska zapad i spas!
Najbolje od prošle godine od strane muzike, posloženo abecednim redom.
Battle Ruins - s/t i Oppression - Sociopathie & Gloire Kombiniranje oi punka s metalom, ali ne nužno na način skinhead bendova koji su zasvirali metal, kao Condemned 84 na "Storming to power" i ostalih jalovih izdanja Rock-O-Rame na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. Battle Ruins su ekipa koja svira Oi/RAC (samo po zvuku, ne i po ideologiji)/NWOBHM koktel kakav bi rijetko tko očekivao od članova RIval Mob, Mind Eraser i No Tolerance, dok su Oppression Kvibečani koji zvuče kao spoj francuskog oi-a tipa Camera Silens, Brutal Combat ili Snix i krljastog black metala.
Bishops Green - Pressure Album godine. Kad sam čuo "Pressure", par puta sam provjeravao je li u pitanju isti bend čiji sam EP slušao godinu dana prije ili sam skinuo neke Observers klonove. Bend koji je iskoračio iz uobičajenih UK Oi/US HC okvira, pa čujem i Templars i Wipers i Partisans utjecaje, ali izvedene na rijetko originalan način, bar unutar punk/oi scene zadnjih par godina. Bend 21.4. dolazi u Zagreb (nadam se da neću ovim ureći gig), tko ne dođe svjedočiti, ne mora se više ni pojavljivati na punk gigovima, nek odjebe na Šank i Kinoklub.
Booze & Glory - As Bold As Brass Skinhead scena je danas klišej na klišeju, a Booze & Glory nisu nikakva iznimka u tome. No ono što ih izdvaja od gomile ušminkanih bendova je talent za napraviti hitoidnu himničnu oi stvar. U Berlinu sam na njihovom koncertu vidio likove od 40-50 godina kako pjevaju pjesme s ovog albuma. Bend koji je sposoban danas napraviti tako nešto, očito zna složiti hit. Nije sve u košuljicama i tetkama.
Gas Rag - Beats Off Šteta što su se raspali prije nego su stigli do Zagreba. Nadrkani HC/punk američke škole osamdesetih. Ili dvijetisućitih, kak se uzme.
Generacion Suicida - Todo Termina Svaka čast Crudosima, ali će historijska distanca pokazati kako su Peligro Social bili prvi bend koji je ozbiljno pokrenuo Latinose u Sjevernoj Americi da pjevaju na jeziku svojih predaka i obrate pažnju na Eskorbuto, TDK, La Uvi i slične bendove. Generacion Suicida se pak ne naslanjaju toliko na ibersku punk tradiciju, koliko na skandinavsku interpretaciju ranog kalifornijskog punka bendova poput Masshysteri, Vicious ili Gorilla Angreb. Doomtown su opet uboli klasik, fakat imaju nos za prepoznati hot punk shit.
Midnight - No Mercy For Mayhem Metal mora biti blesav, inače nije metal nego izdrkavanje. Smrt, vrag, kaos, lom, kurve, koža, lanci i katanci, te nešto rockerskiji (čitaj - više Motörhead) zvuk. Opet imam 12 godina kad slušam nešto ovakvo. Ne zato jer me podsjeća na te godine, nego zato što je to razina ovog albuma. Da se razumijemo, to nije loša stvar.
Lana Del Rey - Ultraviolence Drugi albumi su mi nekako zakazali 2014. godine. Boston Strangler, Lykke Li, Hounds Of Hate (ok, ni njihov prvi mi nije bio bogzna što), još nešto čega se trenutno ne mogu sjetiti, ali sam prelijen da pogledam u bilješke... sve mi je nekako ostalo u sjeni prvijenaca. Ni sa Lanom nije posve drugačije, ali par pjesama ipak izvlači album od prosječnosti drugog albuma. Recimo "West coast" (radio mix), koji dolazi kao bonus na download vaučeru. Nije nikako stala na vinil, jel?
The Shell Corporation - Mandrake Nije da ne volim melodični punk, samo kad mi ekipa servira Menzingers ili Lawrence Arms kao vrhunac žanra, to me više podsjeća na one posthardcore/emo bendove devedesetih nego na klasični punk. Srećom, ovaj bend je dovoljno punk i za srednjovječne čangrizavce i za nove generacije dvadesetgodišnjih punkera s bradurinama, cvikerima i iskasapljenim ušima. Istinabog, u Zagrebu ih nije bilo na gigu, ali su došli na Iron Chic, znači da ipak postoje.
Sleaford Mods - Chubbed Up. The Singles Collection/Divide and Exit Logični nastavak britanske working class muzike. Pokušao sam nešto na arteistu pročitati o njima, ali sam razumio samo to da neuki autor teksta voli sisati usmrđene testise bauštelaca u srpnju. Svakom po volji, ja sam tolerantan lik.
Swingin' Utters - Fistful Of Hollow Nekoć davno, ima tome skoro 20 godina, Swingin' Utters su napravili remek-djelo po imenu "A Juvenile Product Of The Working Class". Nikad više nisu dostigli taj vrhunac, ali ovaj album se čini kao prilično dobar podsjetnik na ta stara vremena, pogotovo danas u moru d-beat, raw punk, goth punk, pdx punk i chicano/latino punk bendova. Sluša li više itko ovakav punk ili je to nestalo s dvijetisućitima?
Najbolja reizdanja u 2014. godini
1. Problemi - Nije po JUS-u Najbolji bend s prve jugoslavenske punk kompilacije "Novi punk val 78-80" konačno je dobio svoju retrospektivu na vinilu, čime se opet pokazalo da je provincija imala jače punk bendove nego Zagreb u to "zlatno doba novog vala". Zajebite promašenu Gallovu recenziju u kojoj trešira bend s današnjih pozicija, ako ste je uopće pročitali. Kom više vjerujete, nekom piskaralu koji izmišlja recenzije gigova koji se nisu ni dogodili ili uvaženom članu Stožera za Zaštitu Punk Integriteta?
2. Crisis - Kollectiv Reizdanje njihova tri singla, nedopunjeno alternativnim verzijama, demo snimkama i live materijalima. Dugo vremena zanemaren engleski punk bend, najpoznatiji po svojim članovima Douglasu Pearceu i Tonyju Wakefordu koji su osnovali pionirski neofolk bend Death In June, u današnje vrijeme se čini kao nezaobilazna lektira za sve suvremene goth/post/punk bendove. Kako se od ovakve komunjarske punk grupe može doći do paneuropskog salonskog fašizma, nemam pojma.
3. New Model Army - Original Album Series Prvih 5 albuma, četiri studijska i jedan live, koje su New Model Army izdali za EMI i prvi box set iz serije "Original Album Series" u kojem slušam sve albume, a to nisu postigli ni X ni Replacements ni Pogues, čije box setove također posjedujem. Naprosto se radi o tome da je teško pronaći bend koji ima 5 podjednako dobrih albuma. Jedan od najboljih britanskih bendova osamdesetih, evo dokaza.
4. Various Artists - Electronic Jugoton: Synthetic music from Yugoslavia 1964-1989 Nije baš moj uobičajeni fah, ali treba skinuti kapu nad ovim diggerskim trudom. Iznimno zanimljiv presjek elektronske/synth glazbe u bivšoj Jugoslaviji iz Jugotonovih arhiva, od domaćih epigona Human League i Depeche Mode, preko znanih imena u eksperimentalnim izdanjima pa sve do muzičkih podloga u dječjim radio dramama. Dajte Bariću da iskopa izgubljene bisere domaćeg punka/wavea/power popa, ionako ih već ima pobrojane u svojoj knjizi!
5. 013 - Takaisin Todellisuuteen Jedan od najboljih finskih i evropskih punk albuma iz vremena finske hardcore eksplozije, reizdan uz bonus EP. Svaki seronja koji ispali kako je Jugoslavija imala najbolju glazbenu scenu početkom osamdesetih nakon Amerike i Engleske, nikad nije čuo ništa izvan te tri države. Ne dozvolite si da budete među njima.
Domaća lista najboljih izdanja kako sam ih zapisao na papirić kad sam sastavljao ove liste
Magazin - Mislim pozitivno! Lako je tako! Izdaješ hitove četiri godine, a onda ih sve potrpaš na jedan album, nije ni čudo da imaš jedan od najboljih albuma godine! Više singles collection nego klasični album, "Mislim pozitivno!" je bolji od cijelog Magazinovog perioda s Danijelom Martinović i većeg dijela s Jelenom Rozgom. Onaj dio s Marijom Kuzmić i Ivanom Kovač ne treba ni spominjati. Ljiljanin period je ipak neosvojivi vrh.
Shin - Running Sick Ne volim marketing preko društvenih mreža, pa čak ni kad su u pitanju punk bendovi. Da prosuđujem samo po fejs aktivnostima, nikad ne bi obratio pažnju na Shin. Previše forsaju sa svojim relativno skromnim outputom, kalkulanti su i gnjave s glupim preporukama. Srećom, uživo su sjajni, a ovo izdanje nudi dobar uvid o čemu se točno radi. Mene su malo podsjetili na All Or Nothing HC. http://shinhardcore.bandcamp.com/
Intrigue - s/t Što se desi kad autentični tovarski krkan dođe u Zagreb i postane tankoćutni hXc hipster? Završi u najboljem bendu u svojoj karijeri, metropola doista blagotvorno djeluje na ljude. Nadam se da će Intrigue ipak još koji put promisliti i opet se okupiti. http://intriguexband.bandcamp.com/
Declaration - Final Chapter Kad pogledam unazad, Declaration i ja imamo dosta toga sličnog. Oboje smo dosta obećavali, a na kraju je sve to ispalo nekako nedovršeno, nedorečeno i ispod stvarnih mogućnosti. Šteta. Iza njih barem ostaje dostojan epitaf. http://declaration.bandcamp.com/
Mašinko - Glupo je gluplje, ta ko im je kriv (ne zove se baš tako, ali smisao je isti) Unatoč posve promašenom nazivu albuma, koji iza te izokrenute fraze ne nudi nikakvu dvosmislenu visprenost ili vic, album je za hrvatske prilike poprilično dobar. Inače, svaki izdavač natrpa izloge svojih dućana sa novim izdanjima, što se lako da provjeriti prođe li se uz izloge Croatia Records ili Dancing Beara. Izdavač Mašinka u izlogu ima ploče NKOTB i Kim Wilde i jednu loše odštampanu Mašinkovu ploču za koju se ni ne može skužiti što je ako se ne zabuljiš u nju. Stvarno, zašto da netko s ulice slučajno obrati pažnju na ovaj album, nema reklame do antireklame.
Popik - Demo Francuska revolucija nas je naučila kako najveća opozicija i revolt postojećem sistemu uvijek postoji u razvijenijim i naprednijim krajevima. POPIK, novi sarajevski bend prekaljenih scenskih veterana, zvukom sličan punk bendovima Istočne obale i zaleđa prve polovice devedesetih poput Malachi Krunch ili The Pist, očito je iznimka koja potvrđuje pravilo. http://popik.bandcamp.com/releases