Nemalo sam se začudio kad sam prije neki dan primjetio vijest kako će Njec, frontmen Abergaza i Faraona Slavka te bubnjar Dvajzdeka Špeka, održati "društveni eksperiment koji za cilj ima utvrđivanje stanja fakata o vijeku trajanja Domovinskog rata u Hrvatskoj". A na koji način? Čitanjem "Tajne Krvavog mosta" Marije Jurić Zagorke u Savskoj 77, preko puta šatoraša. Ne bih tome pridavao veći značaj, da me nisu zatekli prvo euforični naslovi i komentari na portalima o hrabrom eksperimentu, a zatim i riječi podrške ljudi sa punk scene koji nikad nisu komentirali ništa što bi Njec napravio, da bi me na kraju svega zvao prijatelj novinar koji me tražio Njecov kontakt, kao i par informacija o dosadašnjem Njecovom radu i aktivizmu. Čime je ova besmislica zaslužila toliki medijski interes?
Kao prvo, krenimo od samog Domovinskog rata. Mislim da sam samo u tekstovima Davora Butkovića u Jutarnjem pročitao barem 3-4 završetaka rata i njegove točke na i, od mirne reintegracije Podunavlja, preko smrti Slobodana Miloševića, pa sve do oslobađanja Gotovine i Markača. Ako ćemo pravo, službenog konsenzusa kad je rat počeo i završio nema, ali recimo da se uvriježilo mišljenje kako je rat završio Erdutskim sporazumom krajem 1995. godine. Ići diskutirati i "završavati" ionako odavno završeni rat unutar vremena potrebnog za pročitati knjigu, u ovom slučaju znači ustvari podržavati tezu šatoraša, svojevrsne domaće inačice Der Stalhelma, desničarske organizacije veterana Prvog svjetskog rata iz perioda Weimarske Njemačke, kako rat nije završio prije gotovo 20 godina, nego traje i dalje. Time je Njec svojevoljno pristao da mu povijesni arbitri Domovinskog rata budu nezadovoljni ratni veterani s apsurdnim povijesno-političkim tezama, umjesto institucija koje se time bave, primjerice Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.* Uostalom, diskusija o ratu je posve legitimna tema i kao takva će biti prisutna još godinama u hrvatskom društvu. Rasprave o Francuskoj revoluciji, Američkom građanskom ratu, Prvom i Drugom svjetskom ratu su i dalje prisutne u evropskom i američkom društvu, pa je za očekivati da će ratne teme i dalje biti prisutne u hrvatskom društvu. Domovinski rat sa sobom i dalje povlači niz neodgovorenih pitanja ovog društva, bilo s povijesne, sociološke ili ekonomske strane, pa će isto tako biti upotrebljavan i za dnevno-politikantske svrhe - pretpostavljam da je Njecova nakana bila da zaustavi upravo to - ali to je neizbježno za svaku političku temu unutar demokratskog društva. Kako se hrvatsko društvo nije istaklo značajnim i opipljivim političkim uspjesima u godinama nakon rata, osim ulaskom u EU, što je ljudima i dalje relativno nejasan i apstraktan pojam, čak do te mjere da se referendum o pristupanju EU morao modificirati da ne završi negativno, jedina svijetla točka mnogim tranzicijskim gubitnicima u ovoj državi preostaje jedino rat, kao vrijeme napora, heroizma, solidarnosti, žrtve, ali i onog najvažnijeg - pobjede. Ljudima koji su u ratu izgubili bliske osobe, zdravlje, domove ili doživjeli kakvu sličnu osobnu tragediju, rat nažalost neće završiti datumom Erdutskog sporazuma ili zato jer si je Njec to tako zamislio. I treba poštovati njihovu situaciju, kao i ustavno pravo na prosvjed, dokle god ne prelazi granice zakonskih okvira. To što si šatoraši uzimaju za pravo biti iznad hrvatskih zakona je već problem hrvatske vlasti, kao i opozicije koja je potpalila taj prosvjed, nemajući nikakve druge municije za uspon na vlast osim jeftine nacionalističke demagogije. Ali kao što se to već na par mjesta ustvrdilo, kampiranje pred Ministarstvom branitelja ide na ruku i poziciji i opoziciji, pa ne postoji politička volja da se prosvjed riješi.
Drugo pitanje na koje nemam odgovor je Njecov prosvjed. Što on zapravo znači? Koja je njegova poruka? Što je Njec htio poručiti? Radim i kao galerist, naslušao sam se raznih objašnjavanja smušenih umjetnika i pretencioznih drkoša, pa mislim da znam prepoznati metaforu, ali ovdje mi uporno izmiče. Dok je osobni prosvjed Marka Grahovca sa gaćama na štapu imao jasnu poruku, unatoč kasnijem ekspresnom pristupanju SDP-u, što navodi na sumnju je li u pitanju bio pravi prosvjed ili tek nemušti igrokaz spin doktora sklonih vlasti, Njecov revolt protiv rata i mrzitelja svega drugačijeg ostaje u izmaglicama nejasnog i nedokučivog, iako sam siguran da je do te ideje došao sam, bez ikakvih sugestija trećih strana, čime padaju u vodu teze o agentu provokatoru. Zašto čitanje knjige? Ima li odabir knjige kakvu poruku? Je li njegov eksperiment polučio uspjeh? Kakvi su konačni rezultati? Ni sami šatoraši očito nisu shvatili njegov performans, stoga nije ni bilo ozbiljnijih prijetnja ili sukoba. Razumije li Njec uopće prirodu samog prosvjeda branitelja, koji je pritisak braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a na legalno izabranu vlast, a ne nekakva borba za prava veterana i dignitet rata, protiv fantomskih "Jugoslavena"? Što, smisao je da će Njec prije pročitati knjigu nego što će šatoraši maknuti svoj čador i prekinuti svoj prosvjed? Pa za tu tezu nije ni trebao ovaj besmisleni "društveni eksperiment", koji je na kraju postao sličniji neuspjelom skeču Letećeg Cirkusa Montyja Pythona ili Top Liste Nadrealista, nego potezom koji bi ljudi mogli jasno prepoznati i pozdraviti odnosno pokuditi, ovisno o njihovim vlastitim stajalištima. Ili je cijeli skeč i bio cilj? Što je sljedeći potez? Čajanka protiv rata u Siriji i Ukrajini?
Treća stvar je činjenica da donekle poznajem Njeca i njegova politička promišljanja. Po mom sudu, radi se o liku s manjkom talenta, kojeg nadoknađuje ogromnom voljom, trudom i scenskim nastupom svojih bendova, od kojih mi je njegov matični bend Abergaz uglavnom nezanimljiv, dok mi je projekt Faraon Slavko simpatičan, kao i njegov drugi bend Dvajzdeka Špeka, u kojem je srećom samo sveden na bubnjara. Njecu ne sporim politički aktivizam i agilnost jer sam ga vidio na svim mogućim prosvjedima, od facebook protesta do zagrebačkih Pride-ova, ali njegove političke ideje i shvaćanja političkog su sataraš anarho punk bajalica, Zeitgeist elemenata, filozofije Živog Zida i sličnih rudimentarnih političkih mudrolija uglavnom izvan okvira političkih znanosti. Bilo kakva smislena diskusija između mene i Njeca je redovito padala u vodu jer lik naprosto ne shvaća politiku kao nezaobilazno, sveobuhvatno i kompleksno pitanje na koje je s jedne strane nemoguće izbjeći, a s druge činjenicu da u politici gotovo i nema jednostavnih odgovora i rješenja. Na sva moja pozivanja na znamenite teoretičare političkih znanosti, od Bodina do Neumanna (iskreno, zaboravio sam više o čemu smo polemizirali), Njec bi odgovarao da on razmišlja izvan političkih okvira koje sam si sam nametnuo, unatoč tomu što te okvire nije znao prepoznati. Malo karikiram, ali rasprava bi se otprilike svodila na sljedeći primjer - netko vozi lijevom stranom ulice, a kad mu kažete da to tako ne funkcionira, on vam odvrati da ste suviše ograničeni i ne znate razmišljati izvan okvira. Kao i sa mnogim današnjim birtijaškim filozofima, Njecovo poimanje politike, koliko sam uspio ustvrditi, ne proizlazi iz sistematskog proučavanja političkih tema niti ima podlogu u visokom školstvu, nego iz raznoraznih blogova, foruma, selektivno izabrane literature i sličnih medija, ponekad suspektne kvalitete i točnosti. Dečku je srce na mjestu, protiv je rasizma, fašizma, seksizma, homofobije, iskorištavanja radnika i sličnih problema suvremenog svijeta, ali jezik i medij mu je siromašan i neuvjerljiv. Tekstovi njegovog benda poput "Minimalizam megalomanije", "Valovi monetarnog sustava", "Resursno orijentirana ekonomija", "Antipolitičan" ili "Dogovorili su rat 90-ih", unatoč ozbiljnim pojmovima u naslovima, otkrivaju tek nesnalaženje unutar političkih pojmova, manjak sposobnosti da se sagleda šira slika, te ostaju na klasičnom punkerskom parolašenju i pobjedi stila naspram sadržaja. No dobro, albumi punk bendova nisu nužno i politički udžbenici. Osim svojih bendova i projekata, Njec već neko vrijeme tvrdi da je podvojena osoba, malo Njec, a malo ženska osoba Sonja Leptirić. Kako sam prije nekoliko godina u Večernjem Listu pročitao intervju s ravnateljem Klinike u Vrapču koji tvrdi da su svi slučajevi podvojenih ličnosti u Hrvatskoj bili lažni, držim da je u pitanju više Njecov egzibicionizam, već viđen u slučajevima njegovih golišavih nastupa ili drag momenata, nego prava dijagnoza. Pa sad, ako je u pitanju egzibicionizam, onda razumijem ovaj pokušaj književnog kluba u Savskoj. No ako je dijagnoza zbilja točna, treba li svakom redikulu osigurati njegovih 5 minuta u medijima?
Ono što me možda i najviše iznenadilo je široka podrška koju je Njec dobio na društvenim mrežama. Dok je meni je bilo pomalo neugodno gledati njegov eksperiment i komentare na portalima, ljudi koji u drugim situacijama nikad ne bi podržali njegov bend i koji su upoznati s Njecovim provalama odjednom lajkaju, šeraju i komentiraju ovaj performans kao da se radi o nekom ozbiljnom protestu koji zaslužuje širu društvenu podršku. Jesu li ti ljudi bolje razumjeli Njecovo javno čitanje domaćeg klasika od mene? Jesu li išta razumjeli od toga ili samo lajkaju jer, eto, ne podržavaju šatoraše, pa im se svaka akcija kontra njih čini vrijedna podrške? Je li to zbog osobnih razloga i poznanstva s Njecom? Meni se ipak najviše čini, nakon što sam pregledao pohvale na Lupigi i pljuskanja na Indexu, da je u pitanju isti princip kao i u slučaju Bore Leeja - super si jer si gori od nas! Ovim performansom se ništa nije promijenilo osim činjenice da je domaća punk scena dobila svog Marka Franciškovića, bezazlenu ludu spremnu za malo medijskog cirkusa. Da je u pitanju bila neka konkretna akcija, vjerojatno bih to podržao, ali ovako, sklon sam izbjegavanju nepotrebnih i uzaludnih poteza bez jasnog smisla i cilja. Otprilike kao i najnovija javna akcija navlačenja različitih čarapa kao vid podrške osobama s Downovim sindromom, jer je to jamačno bolji način od financijske podrške ili druženja jedan dan s osobama koje imaju Downov sindrom. U krajnju ruku, budemo li zatrpani s ovakvim jalovim aktivizmom, hoćemo li znati prepoznati akcije vrijedne podrške?
Naravno, na kraju uvijek ostaje pitanje - a šta si ti to korisno napravio, kad ovako dereš po Njecu? Svaki javni nastup je podložan i kritici, tako da me moje eventualno (ne)angažiranje ne sprečava u komentiranju. No evo mog priloga za napredak ove države. Ovih dana sam se latio pripremanja i skupljanja dokumentacije za prijavu na "Poduzetnički impuls", program poticanja poduzetništva za 2015. godinu. Moja druga firma ima mogućnosti dobiti poticaje za kupnju novih strojeva, čime ćemo podići našu produktivnost, a ako bude malo sreće, povećati naše prihode i zaposliti nove ljude. Pa ćemo državi plaćati veće poreze i prireze, iz čega će država onda davati novac nezadovoljnim braniteljima, graditeljima spomenika Franji Tuđmanu od 5 metara, načelnicima općina koji ništa ne rade, ali i raznim NGO-ima, Lupigama, Bandićevim štacijama, revolucionarnim profesorima Filozofskog faksa i cijeloj ostaloj paleti korisnika državne kase. Svatko se bavi onim što najbolje zna.
* Da bude jasno, ne mislim da HMDCDR radi dobar posao, prema novinskim napisima njegov ravnatelj Ante Nazor tamo vrši funkciju higijeničara koji navodno sklanja dokumente nepovoljne po hrvatsku politiku tijekom rata, ne bi li se o Domovinskom ratu stvorila monolitna dogma oko koje neće u budućnosti biti ikakvih dvojbi, pa je i zbog povijesnih razloga bitno da se o Domovinskom ratu priča, diskutira i izučava sa što više strana.
Kao prvo, krenimo od samog Domovinskog rata. Mislim da sam samo u tekstovima Davora Butkovića u Jutarnjem pročitao barem 3-4 završetaka rata i njegove točke na i, od mirne reintegracije Podunavlja, preko smrti Slobodana Miloševića, pa sve do oslobađanja Gotovine i Markača. Ako ćemo pravo, službenog konsenzusa kad je rat počeo i završio nema, ali recimo da se uvriježilo mišljenje kako je rat završio Erdutskim sporazumom krajem 1995. godine. Ići diskutirati i "završavati" ionako odavno završeni rat unutar vremena potrebnog za pročitati knjigu, u ovom slučaju znači ustvari podržavati tezu šatoraša, svojevrsne domaće inačice Der Stalhelma, desničarske organizacije veterana Prvog svjetskog rata iz perioda Weimarske Njemačke, kako rat nije završio prije gotovo 20 godina, nego traje i dalje. Time je Njec svojevoljno pristao da mu povijesni arbitri Domovinskog rata budu nezadovoljni ratni veterani s apsurdnim povijesno-političkim tezama, umjesto institucija koje se time bave, primjerice Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.* Uostalom, diskusija o ratu je posve legitimna tema i kao takva će biti prisutna još godinama u hrvatskom društvu. Rasprave o Francuskoj revoluciji, Američkom građanskom ratu, Prvom i Drugom svjetskom ratu su i dalje prisutne u evropskom i američkom društvu, pa je za očekivati da će ratne teme i dalje biti prisutne u hrvatskom društvu. Domovinski rat sa sobom i dalje povlači niz neodgovorenih pitanja ovog društva, bilo s povijesne, sociološke ili ekonomske strane, pa će isto tako biti upotrebljavan i za dnevno-politikantske svrhe - pretpostavljam da je Njecova nakana bila da zaustavi upravo to - ali to je neizbježno za svaku političku temu unutar demokratskog društva. Kako se hrvatsko društvo nije istaklo značajnim i opipljivim političkim uspjesima u godinama nakon rata, osim ulaskom u EU, što je ljudima i dalje relativno nejasan i apstraktan pojam, čak do te mjere da se referendum o pristupanju EU morao modificirati da ne završi negativno, jedina svijetla točka mnogim tranzicijskim gubitnicima u ovoj državi preostaje jedino rat, kao vrijeme napora, heroizma, solidarnosti, žrtve, ali i onog najvažnijeg - pobjede. Ljudima koji su u ratu izgubili bliske osobe, zdravlje, domove ili doživjeli kakvu sličnu osobnu tragediju, rat nažalost neće završiti datumom Erdutskog sporazuma ili zato jer si je Njec to tako zamislio. I treba poštovati njihovu situaciju, kao i ustavno pravo na prosvjed, dokle god ne prelazi granice zakonskih okvira. To što si šatoraši uzimaju za pravo biti iznad hrvatskih zakona je već problem hrvatske vlasti, kao i opozicije koja je potpalila taj prosvjed, nemajući nikakve druge municije za uspon na vlast osim jeftine nacionalističke demagogije. Ali kao što se to već na par mjesta ustvrdilo, kampiranje pred Ministarstvom branitelja ide na ruku i poziciji i opoziciji, pa ne postoji politička volja da se prosvjed riješi.
Drugo pitanje na koje nemam odgovor je Njecov prosvjed. Što on zapravo znači? Koja je njegova poruka? Što je Njec htio poručiti? Radim i kao galerist, naslušao sam se raznih objašnjavanja smušenih umjetnika i pretencioznih drkoša, pa mislim da znam prepoznati metaforu, ali ovdje mi uporno izmiče. Dok je osobni prosvjed Marka Grahovca sa gaćama na štapu imao jasnu poruku, unatoč kasnijem ekspresnom pristupanju SDP-u, što navodi na sumnju je li u pitanju bio pravi prosvjed ili tek nemušti igrokaz spin doktora sklonih vlasti, Njecov revolt protiv rata i mrzitelja svega drugačijeg ostaje u izmaglicama nejasnog i nedokučivog, iako sam siguran da je do te ideje došao sam, bez ikakvih sugestija trećih strana, čime padaju u vodu teze o agentu provokatoru. Zašto čitanje knjige? Ima li odabir knjige kakvu poruku? Je li njegov eksperiment polučio uspjeh? Kakvi su konačni rezultati? Ni sami šatoraši očito nisu shvatili njegov performans, stoga nije ni bilo ozbiljnijih prijetnja ili sukoba. Razumije li Njec uopće prirodu samog prosvjeda branitelja, koji je pritisak braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a na legalno izabranu vlast, a ne nekakva borba za prava veterana i dignitet rata, protiv fantomskih "Jugoslavena"? Što, smisao je da će Njec prije pročitati knjigu nego što će šatoraši maknuti svoj čador i prekinuti svoj prosvjed? Pa za tu tezu nije ni trebao ovaj besmisleni "društveni eksperiment", koji je na kraju postao sličniji neuspjelom skeču Letećeg Cirkusa Montyja Pythona ili Top Liste Nadrealista, nego potezom koji bi ljudi mogli jasno prepoznati i pozdraviti odnosno pokuditi, ovisno o njihovim vlastitim stajalištima. Ili je cijeli skeč i bio cilj? Što je sljedeći potez? Čajanka protiv rata u Siriji i Ukrajini?
Treća stvar je činjenica da donekle poznajem Njeca i njegova politička promišljanja. Po mom sudu, radi se o liku s manjkom talenta, kojeg nadoknađuje ogromnom voljom, trudom i scenskim nastupom svojih bendova, od kojih mi je njegov matični bend Abergaz uglavnom nezanimljiv, dok mi je projekt Faraon Slavko simpatičan, kao i njegov drugi bend Dvajzdeka Špeka, u kojem je srećom samo sveden na bubnjara. Njecu ne sporim politički aktivizam i agilnost jer sam ga vidio na svim mogućim prosvjedima, od facebook protesta do zagrebačkih Pride-ova, ali njegove političke ideje i shvaćanja političkog su sataraš anarho punk bajalica, Zeitgeist elemenata, filozofije Živog Zida i sličnih rudimentarnih političkih mudrolija uglavnom izvan okvira političkih znanosti. Bilo kakva smislena diskusija između mene i Njeca je redovito padala u vodu jer lik naprosto ne shvaća politiku kao nezaobilazno, sveobuhvatno i kompleksno pitanje na koje je s jedne strane nemoguće izbjeći, a s druge činjenicu da u politici gotovo i nema jednostavnih odgovora i rješenja. Na sva moja pozivanja na znamenite teoretičare političkih znanosti, od Bodina do Neumanna (iskreno, zaboravio sam više o čemu smo polemizirali), Njec bi odgovarao da on razmišlja izvan političkih okvira koje sam si sam nametnuo, unatoč tomu što te okvire nije znao prepoznati. Malo karikiram, ali rasprava bi se otprilike svodila na sljedeći primjer - netko vozi lijevom stranom ulice, a kad mu kažete da to tako ne funkcionira, on vam odvrati da ste suviše ograničeni i ne znate razmišljati izvan okvira. Kao i sa mnogim današnjim birtijaškim filozofima, Njecovo poimanje politike, koliko sam uspio ustvrditi, ne proizlazi iz sistematskog proučavanja političkih tema niti ima podlogu u visokom školstvu, nego iz raznoraznih blogova, foruma, selektivno izabrane literature i sličnih medija, ponekad suspektne kvalitete i točnosti. Dečku je srce na mjestu, protiv je rasizma, fašizma, seksizma, homofobije, iskorištavanja radnika i sličnih problema suvremenog svijeta, ali jezik i medij mu je siromašan i neuvjerljiv. Tekstovi njegovog benda poput "Minimalizam megalomanije", "Valovi monetarnog sustava", "Resursno orijentirana ekonomija", "Antipolitičan" ili "Dogovorili su rat 90-ih", unatoč ozbiljnim pojmovima u naslovima, otkrivaju tek nesnalaženje unutar političkih pojmova, manjak sposobnosti da se sagleda šira slika, te ostaju na klasičnom punkerskom parolašenju i pobjedi stila naspram sadržaja. No dobro, albumi punk bendova nisu nužno i politički udžbenici. Osim svojih bendova i projekata, Njec već neko vrijeme tvrdi da je podvojena osoba, malo Njec, a malo ženska osoba Sonja Leptirić. Kako sam prije nekoliko godina u Večernjem Listu pročitao intervju s ravnateljem Klinike u Vrapču koji tvrdi da su svi slučajevi podvojenih ličnosti u Hrvatskoj bili lažni, držim da je u pitanju više Njecov egzibicionizam, već viđen u slučajevima njegovih golišavih nastupa ili drag momenata, nego prava dijagnoza. Pa sad, ako je u pitanju egzibicionizam, onda razumijem ovaj pokušaj književnog kluba u Savskoj. No ako je dijagnoza zbilja točna, treba li svakom redikulu osigurati njegovih 5 minuta u medijima?
Ono što me možda i najviše iznenadilo je široka podrška koju je Njec dobio na društvenim mrežama. Dok je meni je bilo pomalo neugodno gledati njegov eksperiment i komentare na portalima, ljudi koji u drugim situacijama nikad ne bi podržali njegov bend i koji su upoznati s Njecovim provalama odjednom lajkaju, šeraju i komentiraju ovaj performans kao da se radi o nekom ozbiljnom protestu koji zaslužuje širu društvenu podršku. Jesu li ti ljudi bolje razumjeli Njecovo javno čitanje domaćeg klasika od mene? Jesu li išta razumjeli od toga ili samo lajkaju jer, eto, ne podržavaju šatoraše, pa im se svaka akcija kontra njih čini vrijedna podrške? Je li to zbog osobnih razloga i poznanstva s Njecom? Meni se ipak najviše čini, nakon što sam pregledao pohvale na Lupigi i pljuskanja na Indexu, da je u pitanju isti princip kao i u slučaju Bore Leeja - super si jer si gori od nas! Ovim performansom se ništa nije promijenilo osim činjenice da je domaća punk scena dobila svog Marka Franciškovića, bezazlenu ludu spremnu za malo medijskog cirkusa. Da je u pitanju bila neka konkretna akcija, vjerojatno bih to podržao, ali ovako, sklon sam izbjegavanju nepotrebnih i uzaludnih poteza bez jasnog smisla i cilja. Otprilike kao i najnovija javna akcija navlačenja različitih čarapa kao vid podrške osobama s Downovim sindromom, jer je to jamačno bolji način od financijske podrške ili druženja jedan dan s osobama koje imaju Downov sindrom. U krajnju ruku, budemo li zatrpani s ovakvim jalovim aktivizmom, hoćemo li znati prepoznati akcije vrijedne podrške?
Naravno, na kraju uvijek ostaje pitanje - a šta si ti to korisno napravio, kad ovako dereš po Njecu? Svaki javni nastup je podložan i kritici, tako da me moje eventualno (ne)angažiranje ne sprečava u komentiranju. No evo mog priloga za napredak ove države. Ovih dana sam se latio pripremanja i skupljanja dokumentacije za prijavu na "Poduzetnički impuls", program poticanja poduzetništva za 2015. godinu. Moja druga firma ima mogućnosti dobiti poticaje za kupnju novih strojeva, čime ćemo podići našu produktivnost, a ako bude malo sreće, povećati naše prihode i zaposliti nove ljude. Pa ćemo državi plaćati veće poreze i prireze, iz čega će država onda davati novac nezadovoljnim braniteljima, graditeljima spomenika Franji Tuđmanu od 5 metara, načelnicima općina koji ništa ne rade, ali i raznim NGO-ima, Lupigama, Bandićevim štacijama, revolucionarnim profesorima Filozofskog faksa i cijeloj ostaloj paleti korisnika državne kase. Svatko se bavi onim što najbolje zna.
* Da bude jasno, ne mislim da HMDCDR radi dobar posao, prema novinskim napisima njegov ravnatelj Ante Nazor tamo vrši funkciju higijeničara koji navodno sklanja dokumente nepovoljne po hrvatsku politiku tijekom rata, ne bi li se o Domovinskom ratu stvorila monolitna dogma oko koje neće u budućnosti biti ikakvih dvojbi, pa je i zbog povijesnih razloga bitno da se o Domovinskom ratu priča, diskutira i izučava sa što više strana.