Thu 11 Sep – HardCore for the HardCore
Jedan od mojih najdražih NYHC bendova su Murphy's Law. Pomalo netipičnog zvuka za scenu sa zajebanih ulica New Yorka, negdje na pola puta između Beastie Boysa i Agnostic Fronta, Murphy's Law je najlakše opisati kao hardcore frat boyse drugog vala NY HC/punka, prije Schism straight edge scene. Bend koji je u drugoj polovici osamdesetih bio najbliže proboju u mainstream od svih NYHC bendova, zahvaljujući koncertima sa već spomenutim Beastie Boysima, Fishbone i Red Hot Chilli Peppers, u devedesetima je reterirao u spokojno, ali neveliko i plitko korito zaslužnih hc/punk veterana, no zahvaljujući redovitom koncertiranju, i u tom obliku je i dalje ostao sinonim neprikosnovenog "party hard" benda, sve dok mu u novom stoljeću tu titulu nisu preuzeli Municipal Waste. Prilika je htjela da je sredinom prošlog desetljeća bend odradio i balkansku turneju, svirajući po Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj, ali do potencijalnog datuma zagrebačkog koncerta nikad nije došlo. Pretpostavio sam da je u pitanju bila loša sreća i nedovoljno agilni organizatori domaćih gigova, sve dok mi par godina kasnije beogradski hardcore connoisseur nije rekao da su Murphy's Law htjeli svirati i u Zagrebu, ali je koncertna komisija Močvare, tada u svojoj najgoroj fazi umišljenosti i nezamjenjivosti koju će godinu-dvije poslije prekinuti Milan Bandić, zaključila da bend nema dovoljno poklonika u Hrvatskoj i da ga ne vrijedi raditi. A kad mi je ukazao na najodgovornije za taj čin - danas u bendu Ponor - mene je oprao neopisivi bijes i posve iracionalni i nazadrživi, iako u svojoj biti benigni i klinački hejt, poput ljutitog desetgodišnjaka kog roditelji ne puštaju od stola dok ne pojede fileke ili poriluk. Od tog dana, koliko god se trudio, svaki put kad vidim tu ekipu i njihove bendove, pred očima mi se smrkne, kroz glavu sijevne, pjena izbije na usta, a s jezika sklizne: "Oni su mi sjebali priliku da vidim Murphy's Law!" Čisto da se zna na čemu smo kad pišem ovaj report. A Murphy's Law ni do danas nisam vidio i pitanje je hoću li ih ikad vidjeti.
Iako je Ponor trenutna koncertna atrakcija, što zbog solidne svirke, što zbog velikog broja frendova, neki ljudi za koje bi očekivao da vole takav tip muzike su mi drugačije opisali svoje viđenje benda, koje ovom prilikom objavljujem u originalnoj prepisci, uz ispravku grešaka i izbacivanje nebitnih dijelova razgovora.
Neki ljudi (u daljnjem dijelu NLJ): Meni je glupo stavljat Deer In Headshit, kako već, i Ponor na MP... Općenito taj fazon "ljubitelja pank glazbe"*
OK sviraju, ali nisu imali trash fazu
Ja: Kaj, ak nisu bar koji put bili raspad, ne mogu na stage?
NLJ: Pa PC su mi nekako
Ja: A što je sa sXe bendovima?
NLJ: Ali oni su divlji, recimo Vitamin X, divljaju po stejđu
Ponor, OK, super rokaju, postoje niti godinu dana, ko smrt na dopustu
Ja: Fakat, ti voliš takav Ponor zvuk.
NLJ: Da, al mi žena stoji ko bandera na stejđu
Bolje da nije
I cijeli bend općenito
Daj ono malo života
Tamo stoji, gljiva frizura, tetovažica na ruci
Posramile se dajkače
Ja: Daj mi izjavu da to mogu napisati u reportu s Martinske!**
NLJ: Kakvu izjavu?
Ja: To o Ponoru. Da ne ispadnem seksist. (moja sugovornica je ženskog roda, op. H.)
NLJ: Pa šta nije ta cura iz Kutine?
Šta i ti misliš to?
Ja: A kajaznam otkud je, te iz Kutine su se sve držale ko da nikad kurca nisu vidjele.***
Meni je to bezveze, svi ti bendovi za Tucmanove prijane, pa se na to klima glavom i pristojno plješće... teatarska publika.
NLJ: Meni malo djeluje aseksualno wannabe tip
Ono, žena si, drziš tu gitaru, možeš bit i seksipilna zaboga, pokrenut guzicu
Ja: Možda ti robuješ dogmi da žena na stageu mora davati više i izgledati bolje od muškarca? To nije feministički.
NLJ: Ma svi stoje ko kolci
Nije ona problem
Al mjuza je ok
Ja: Meni je to prealternativno.
NLJ: Pa ima neki Tragedy u sebi
A opet nije screamo noise
Ja: Ima tragedije, zato ih i kazalištarci vole! A i Neurosisa i tog southern metala za kužere.
Dakle, sve jasno. Red portlandskog dark hardcore/crusta, red rust belt metala, s potkovanim sviračima i dokazanim scenskim veteranima, ali bez previše karizme, što je boljka koja tišti i još poneke hajpane bendove sa zagrebačkog područja. A nakon uspješne ljetne karijere, logični nastavak u Zagrebu. Mudro odabran datum, nakon ljetnog zatišja, svi jedva čekaju da počne koncertna sezona, pa su gigovi ponekad i posjećeniji od očekivanog. Publika, kako i priliči takvim večerima, većim dijelom sastavljena od ljubitelja punk glazbe. U nekom se trenutku se i kod nas stvorila grupa ljudi kojima je punk Kurt Vonnegut i Ayn Rand, Ivy League i New England chic, Fucked Up i IDM, naočari i košuljice, cijela ta subkultura koja se najbolje uobličila u nekadašnjem magazinu Punk Planet, koji su nakon prvih par brojeva odustali od svog naslova. Ništa protiv njih ako su platili kartu, ali meni je bolji pokazatelj je li neki bend dobar sabijanje punkera pred stageom, nego pristojni pljesak ljubitelja punk glazbe i njihovo oduševljeno dijeljenje po društvenim mrežama.
Kao predgrupa su premijerno nastupili Shin, novi Tein (ex XVČ) bend. Ne znam što se to događa, novi domaći bend sa ženskim vokalom koji je, kao i Intrigue, poprilično iznenađenje godine. U Shinu su očito okupljeni već iskusni likovi, a Teine frontmenske (frontwomanske?) sposobnosti dolaze bolje do izražaja nego u prošlom bendu, daleko od nemuštih domaćih punk vokalistica. Odmjeren, ali uvjerljiv nastup, bez previše prazne priče i s kratkim najavama pjesma („ova pjesma je protiv crkve...“, „ova je za cure u publici...“),a opet s dovoljno zajedničkih punk nazivnika da se publika može poistovjetiti s njima. Muzički gledano, riječ je o modernijem hardcoreu, nešto što bi se svidjelo novovjekim generacijama bradatih likova s unakaženim ušima i hlačama prekratkih nogavica koje vuku na modni stil bosanskih izbjeglica zima 92./proljeće 93., ali me sve to skupa par puta donekle podsjetilo i na east coast punk bendove prve polovice devedesetih poput Mankind? i Vomit Punx. Jeben bend, punk as fuck, nadam se da će uskoro zasvirati i pred takvom publikom. Ovo pišem u najboljoj namjeri i nema apsolutno nikakve veze s tim da mi je Tea tamo gore totalno sličila na Zrinku, pa me oprao žešći 96. flashback*****.
Kakvi su bili Ponor tu večer u Močvari, ustvari ne bih znao, jer sam se pobrao doma. Nisam htio pokvariti dobar dojam koji su ostavili Shin, Ponor bi mi garant sve sjebali. Kao i onomad te Murphy's Law u Zagrebu.
* "ljubitelji punk glazbe" - znamenita teorija Psycho Dada po kojem moraš imati trash fazu u životu da bi bio pravi punker, jer ako nikad nisi prošao taj dio, onda nisi punker nego samo ljubitelj punk glazbe
** "Report s Martinske" - evo jedan brzinski, previše metala prvu večer, Kurve nisu loše ali ih jebe frontmen, Deafness By Noise krčme staru slavu, Crasso De Odio najbolji bend festa, osrednja posjećenost, same old same old...
*** "cure iz Kutine" - riječ je o staroj predrasudi ivanićkih punkera o djevojkama sa kutinske hc/punk scene. Dok je u Ivaniću punk scena devedesetih gotovo isključivo bila sastavljena od tipova, Kutina je imala solidan udio angažiranih djevojaka na sceni. S obzirom da smo takvi nedojebani odlazili na punk gigove i zbog kariranja punkerica, metalki i ostalih alternativki, naša neuspješna snubljenja kutinskih djevojaka smo okarakteririzirali kao specifičnu sXe frigidnost kutinskog kraja. Kao, sjebale ih kemikalije iz Petrokemije i hardcore kompilacije s Lost & Founda. Naravno, s vremenom smo evoluirali i ostavili se takvih ponižavajućih stereotipova. Ovdje je rečeno kao vic, ali nisam stigao staviti smajlić.
**** "96. flashback" - interna fora, tko kuži, bit će mu smiješno, za ostale - preduga priča, ne da mi se
Jedan od mojih najdražih NYHC bendova su Murphy's Law. Pomalo netipičnog zvuka za scenu sa zajebanih ulica New Yorka, negdje na pola puta između Beastie Boysa i Agnostic Fronta, Murphy's Law je najlakše opisati kao hardcore frat boyse drugog vala NY HC/punka, prije Schism straight edge scene. Bend koji je u drugoj polovici osamdesetih bio najbliže proboju u mainstream od svih NYHC bendova, zahvaljujući koncertima sa već spomenutim Beastie Boysima, Fishbone i Red Hot Chilli Peppers, u devedesetima je reterirao u spokojno, ali neveliko i plitko korito zaslužnih hc/punk veterana, no zahvaljujući redovitom koncertiranju, i u tom obliku je i dalje ostao sinonim neprikosnovenog "party hard" benda, sve dok mu u novom stoljeću tu titulu nisu preuzeli Municipal Waste. Prilika je htjela da je sredinom prošlog desetljeća bend odradio i balkansku turneju, svirajući po Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj, ali do potencijalnog datuma zagrebačkog koncerta nikad nije došlo. Pretpostavio sam da je u pitanju bila loša sreća i nedovoljno agilni organizatori domaćih gigova, sve dok mi par godina kasnije beogradski hardcore connoisseur nije rekao da su Murphy's Law htjeli svirati i u Zagrebu, ali je koncertna komisija Močvare, tada u svojoj najgoroj fazi umišljenosti i nezamjenjivosti koju će godinu-dvije poslije prekinuti Milan Bandić, zaključila da bend nema dovoljno poklonika u Hrvatskoj i da ga ne vrijedi raditi. A kad mi je ukazao na najodgovornije za taj čin - danas u bendu Ponor - mene je oprao neopisivi bijes i posve iracionalni i nazadrživi, iako u svojoj biti benigni i klinački hejt, poput ljutitog desetgodišnjaka kog roditelji ne puštaju od stola dok ne pojede fileke ili poriluk. Od tog dana, koliko god se trudio, svaki put kad vidim tu ekipu i njihove bendove, pred očima mi se smrkne, kroz glavu sijevne, pjena izbije na usta, a s jezika sklizne: "Oni su mi sjebali priliku da vidim Murphy's Law!" Čisto da se zna na čemu smo kad pišem ovaj report. A Murphy's Law ni do danas nisam vidio i pitanje je hoću li ih ikad vidjeti.
Iako je Ponor trenutna koncertna atrakcija, što zbog solidne svirke, što zbog velikog broja frendova, neki ljudi za koje bi očekivao da vole takav tip muzike su mi drugačije opisali svoje viđenje benda, koje ovom prilikom objavljujem u originalnoj prepisci, uz ispravku grešaka i izbacivanje nebitnih dijelova razgovora.
Neki ljudi (u daljnjem dijelu NLJ): Meni je glupo stavljat Deer In Headshit, kako već, i Ponor na MP... Općenito taj fazon "ljubitelja pank glazbe"*
OK sviraju, ali nisu imali trash fazu
Ja: Kaj, ak nisu bar koji put bili raspad, ne mogu na stage?
NLJ: Pa PC su mi nekako
Ja: A što je sa sXe bendovima?
NLJ: Ali oni su divlji, recimo Vitamin X, divljaju po stejđu
Ponor, OK, super rokaju, postoje niti godinu dana, ko smrt na dopustu
Ja: Fakat, ti voliš takav Ponor zvuk.
NLJ: Da, al mi žena stoji ko bandera na stejđu
Bolje da nije
I cijeli bend općenito
Daj ono malo života
Tamo stoji, gljiva frizura, tetovažica na ruci
Posramile se dajkače
Ja: Daj mi izjavu da to mogu napisati u reportu s Martinske!**
NLJ: Kakvu izjavu?
Ja: To o Ponoru. Da ne ispadnem seksist. (moja sugovornica je ženskog roda, op. H.)
NLJ: Pa šta nije ta cura iz Kutine?
Šta i ti misliš to?
Ja: A kajaznam otkud je, te iz Kutine su se sve držale ko da nikad kurca nisu vidjele.***
Meni je to bezveze, svi ti bendovi za Tucmanove prijane, pa se na to klima glavom i pristojno plješće... teatarska publika.
NLJ: Meni malo djeluje aseksualno wannabe tip
Ono, žena si, drziš tu gitaru, možeš bit i seksipilna zaboga, pokrenut guzicu
Ja: Možda ti robuješ dogmi da žena na stageu mora davati više i izgledati bolje od muškarca? To nije feministički.
NLJ: Ma svi stoje ko kolci
Nije ona problem
Al mjuza je ok
Ja: Meni je to prealternativno.
NLJ: Pa ima neki Tragedy u sebi
A opet nije screamo noise
Ja: Ima tragedije, zato ih i kazalištarci vole! A i Neurosisa i tog southern metala za kužere.
Dakle, sve jasno. Red portlandskog dark hardcore/crusta, red rust belt metala, s potkovanim sviračima i dokazanim scenskim veteranima, ali bez previše karizme, što je boljka koja tišti i još poneke hajpane bendove sa zagrebačkog područja. A nakon uspješne ljetne karijere, logični nastavak u Zagrebu. Mudro odabran datum, nakon ljetnog zatišja, svi jedva čekaju da počne koncertna sezona, pa su gigovi ponekad i posjećeniji od očekivanog. Publika, kako i priliči takvim večerima, većim dijelom sastavljena od ljubitelja punk glazbe. U nekom se trenutku se i kod nas stvorila grupa ljudi kojima je punk Kurt Vonnegut i Ayn Rand, Ivy League i New England chic, Fucked Up i IDM, naočari i košuljice, cijela ta subkultura koja se najbolje uobličila u nekadašnjem magazinu Punk Planet, koji su nakon prvih par brojeva odustali od svog naslova. Ništa protiv njih ako su platili kartu, ali meni je bolji pokazatelj je li neki bend dobar sabijanje punkera pred stageom, nego pristojni pljesak ljubitelja punk glazbe i njihovo oduševljeno dijeljenje po društvenim mrežama.
Kao predgrupa su premijerno nastupili Shin, novi Tein (ex XVČ) bend. Ne znam što se to događa, novi domaći bend sa ženskim vokalom koji je, kao i Intrigue, poprilično iznenađenje godine. U Shinu su očito okupljeni već iskusni likovi, a Teine frontmenske (frontwomanske?) sposobnosti dolaze bolje do izražaja nego u prošlom bendu, daleko od nemuštih domaćih punk vokalistica. Odmjeren, ali uvjerljiv nastup, bez previše prazne priče i s kratkim najavama pjesma („ova pjesma je protiv crkve...“, „ova je za cure u publici...“),a opet s dovoljno zajedničkih punk nazivnika da se publika može poistovjetiti s njima. Muzički gledano, riječ je o modernijem hardcoreu, nešto što bi se svidjelo novovjekim generacijama bradatih likova s unakaženim ušima i hlačama prekratkih nogavica koje vuku na modni stil bosanskih izbjeglica zima 92./proljeće 93., ali me sve to skupa par puta donekle podsjetilo i na east coast punk bendove prve polovice devedesetih poput Mankind? i Vomit Punx. Jeben bend, punk as fuck, nadam se da će uskoro zasvirati i pred takvom publikom. Ovo pišem u najboljoj namjeri i nema apsolutno nikakve veze s tim da mi je Tea tamo gore totalno sličila na Zrinku, pa me oprao žešći 96. flashback*****.
Kakvi su bili Ponor tu večer u Močvari, ustvari ne bih znao, jer sam se pobrao doma. Nisam htio pokvariti dobar dojam koji su ostavili Shin, Ponor bi mi garant sve sjebali. Kao i onomad te Murphy's Law u Zagrebu.
* "ljubitelji punk glazbe" - znamenita teorija Psycho Dada po kojem moraš imati trash fazu u životu da bi bio pravi punker, jer ako nikad nisi prošao taj dio, onda nisi punker nego samo ljubitelj punk glazbe
** "Report s Martinske" - evo jedan brzinski, previše metala prvu večer, Kurve nisu loše ali ih jebe frontmen, Deafness By Noise krčme staru slavu, Crasso De Odio najbolji bend festa, osrednja posjećenost, same old same old...
*** "cure iz Kutine" - riječ je o staroj predrasudi ivanićkih punkera o djevojkama sa kutinske hc/punk scene. Dok je u Ivaniću punk scena devedesetih gotovo isključivo bila sastavljena od tipova, Kutina je imala solidan udio angažiranih djevojaka na sceni. S obzirom da smo takvi nedojebani odlazili na punk gigove i zbog kariranja punkerica, metalki i ostalih alternativki, naša neuspješna snubljenja kutinskih djevojaka smo okarakteririzirali kao specifičnu sXe frigidnost kutinskog kraja. Kao, sjebale ih kemikalije iz Petrokemije i hardcore kompilacije s Lost & Founda. Naravno, s vremenom smo evoluirali i ostavili se takvih ponižavajućih stereotipova. Ovdje je rečeno kao vic, ali nisam stigao staviti smajlić.
**** "96. flashback" - interna fora, tko kuži, bit će mu smiješno, za ostale - preduga priča, ne da mi se