Fri 13 Jun – Mašinko
"Ma kad ti kažem, taj lik iz Mašinka je bio s nama na onom novogodišnjem tulumu, možda je upravo on upao u sobu!" - samouvjereno me uvjeravao novinar Banke i Hobocti.
"Jesi ti siguran u to? Mislim da nije, pa to je bilo neko buržujsko sijelo!" - držao sam se punkerskog principa.
"Je, to je fakat velika prepreka za nekog iz Mašinka!" - nije se ovaj dao smesti.
Koji tulum? Prije nekoliko godina, očekujući novogodišnju proslavu u kvartu na koji ćemo se ubaciti, ostali smo kratkih rukava dan prije Stare godine. Ne sjećam se više je li planirani tulum na kraju otkazan ili ničeg konkretnog nismo ni imali u planu, ali bilo je stani-pani i svi iz ekipe smo se dali u očajničku potragu za novogodišnjim partijem gdje bi se mogli potrpati u zadnji čas. Još istu večer smo doznali da novinarova rođakinja i njen dečko odlaze s nekom svojom hoch-agramer družinom negdje put Srbkoma, gdje su unajmili stanciju u široj okolici Poreča (ili Umaga ili Rovinja, sve te jebene kućerine su iste, red kamenja, red mesinga, red bazena, red izmišljene istarske autentičnosti) na nekoliko dana i to još papreno platili. Možda je cijena bila i prihvatljiva kad se uzme u obzir 15-20 ljudi koliko ih se tamo okupilo za tih tjedan dana, ali nama se činilo u to vrijeme kao nedokučiva svota. Srećom, bogatunsko društvance je već bilo u blagdanskom elementu, pa smo dobili dopuštenje da im se pridružimo, vjerojatno i zbog toga jer smo samo tražili mjesto za novogodišnju noć, bez namjere da se duže zadržavamo. Ponijeli smo nekoliko boca cuge i smotuljaka veselja, pa se potrpali u auto te stigli na odredište u ranim večernjim satima silverstrovske noći. Ekipa nas je primila korektno, no suzdržano i bez ozbiljnijeg interesa - ipak smo im krešali tulum - pa nisam ni upamtio lica sudionika. Nismo se loše proveli, cuge smo imali dovoljno, a i nije da je buržujčićima ičeg falilo, još smo zamijenili našu brzinu za njihove skuplje supstance, pa se dobrano razbili i proveselili unutar našeg malog kruga. Nakon što je zabava ušla u nižu brzinu, negdje oko 4 ujutro smo se odlučili povući iz dnevnog boravka i malo otpočinuti prije jutarnjeg odlaska. Prilika se ukazala kad smo pored blagovaonice otkrili prazan sobičak sa već pripremljenim posteljama i kaučima i uvukli se unutra nadajući se da ćemo korisnike sobe dovesti pred gotov čin kad nas skuže kako hrčemo u njihovim krevetima. Kako sam oduvijek bio sklon zaspati čim mi se pruži prilika, nisam bio budan kad je nakon pola sata u sobu upao tip koji je dreknuo da je to njegova soba i tražio objašnjenje gdje će sad on spavati. Srećom, lik se nije dugo zadržao u sobi, nego se vratio veselom društvu u dnevnom boravku, te kasnije zalegao od nemoći i alkohola na sofi gdje je dotad pijančevao. Ujutro smo se prvi razbudili, napravili kraći foto session po dvorištu i razbijali led na bazenu - jedan polomljeni komad je završio na mojim prsima jer nas je interesiralo kako će mi bradavice reagirati na led, očito nas je malo povukla ta bezbrižna poludekadentna atmosfera zagrebačke zlatne mladeži i njihovih priljepaka - pa smo se, nakon što sam nepopijenu žestu koju smo donijeli strpao nazad u kolica, pokupili doma. Putem smo prepričavali doživljaje prijašnje večeri, pa su mi suputnici ispričali nezahvalnu situaciju u kojoj smo se našli kad je momak banuo u sobu.
"Šta da kažem?!" - branio sam našu uzurpatorsku poziciju - "Ko mu je kriv što nije reagirao na pravi način i bio na svojem kad smo ušli u sobu! Ili mi ili on! Jebiga, život je borba!"
"A šta bi ti napravio da pljuneš toliku lovu, a na kraju večeri netko spava na mjestu koje si ti platio?" - gnjavili su moralisti. Nije ni čudo da su udarili na mene, ja sam za sebe odabrao najbolji krevet, samo za jednu osobu, da me nitko ne trka, udara nogama i ometa dok spavam.
"Izbacio bi lika van iz kreveta, da ne bi neko drugi na moj račun skvotirao smještaj!?" - objasnio sam svoj gard pravednika.
"U to ne sumnjam! - poklopio me Bojan - "Ti si odgurao Siska sa kauča kad se ovaj pijan srušio kod mene u stanu jer je ležao na tvom mjestu i smetao ti pri gledanju televizije. Radije si ga onakvog ubijenog išao micati, nego da si sjedneš na drugo mjesto! Frajer se mamuran zbudio i čudio kako nije više na onom mjestu gdje se skljokao prije dva sata, pol čuke nije kužio da si ga ti premjestio! A sad negdje stani da popijemo kavu!"
"Ne mogu vam stati na kavu, žurimo se doma na eBay aukciju!" - odgovorio sam napastima.
"Nigdje se ja ne žurim! A ti stani na kavu, inače ti neću platiti troškove puta!" - potegao je Bojan odlučujući argument, na vedro odobravanje ostalih.
"Ne može to tako!" - uzalud sam protestirao.
"Jebiga Fic, život je borba!" - poentirao je mudrac.
E sad, je li član Mašinka doista bio na tom tulumu i ostao bez kreveta, toga se ne sjećam. Ali drugar ima pravo. Nije teško zamisliti ekipu iz Mašinka na buržujskim tulumima. Imaju tu stilsku crtu koji ih odvaja od ostalih zg punk bendova pa mogu podjednako svirati na mjestima za punkeriju i studentariju (nije da su punk i studiranje nezamislivi, ali ionako je jasno na što mislim). Ne znam zbog čega su Mašinko tako brzo zaradilli tu podozrivost čru punk ekipe. Još od prvog giga Adictsa u Zagrebu, bilo je ekipe koja je frktala i puhala kroz nos na njihov spomen, zamjerajući im nedovoljno punkstvo, prije nego što se bend uopće pokazao široj publici i unatoč tome što su članovi benda imali već staža u bendovima otprije. Ako već i nisu imali uličarski izgled, toliko pjesama o cuganju ih je u svakom slučaju smještalo u ekipu kojoj su ulica i klupica bliski pojmovi. Ni sam se nisam pretjerano oduševljavao Mašinkom. Moj odnos prema bendu i njihovom stvaralaštvu je išao od nezanimljivog do blago zainteresiranog, ovisno o prigodi, iako imam njihova službena izdanja, pa čak i novu ploču-društvenu igru, za koju još uvijek nisam našao partnere za okrenuti partiju. Ni taj Klub gdje su svirali mi nije simpatično mjesto. Bivša pederana, sad mjesto pod okriljem Tvornice i njenih redara, djeluje mi isforsirano "rockerski", a njihova odluka da dvorište zatrpaju skulpturama znamenitih rock figura mi se čini kao tek proračunati PR/marketing, a ne kao znak zbiljskog okupljališta rock'n'roll fanova.
Bend je tamo promovirao novi album i očekivano rasprodao klub. Ali nije u tome sav uspjeh Mašinka, unatoč solidnom, suvremenom albumu koji bi se garant svidio i "Razorcake" sceni. Iako nisam siguran da razumijem poantu "Potjeha", jer se očito ta pjesma obraća nekim drugim generacijama, na bar zadnjih pet Mašinkovih koncerata gotovo da nema osobe koja ne digne ruke u zrak, ne raspameti se i ne zapjeva sa bendom kad krene "Kako je Potjeh tražio rakiju". Jednog dana kad će Siniša Škarica na samrti kompilirati najbolje domaće rock pjesme, na njoj će biti i Mašinko jer su uspjeli napraviti generacijsku himnu, a to mnogim drugim bendovima, čak i iznad Mašinkovog ranga, nije uspjelo niti neće. Ako ni zbog čeg drugog, na tome im treba skinuti kapu. Zato, kapa dolje!
"Ma kad ti kažem, taj lik iz Mašinka je bio s nama na onom novogodišnjem tulumu, možda je upravo on upao u sobu!" - samouvjereno me uvjeravao novinar Banke i Hobocti.
"Jesi ti siguran u to? Mislim da nije, pa to je bilo neko buržujsko sijelo!" - držao sam se punkerskog principa.
"Je, to je fakat velika prepreka za nekog iz Mašinka!" - nije se ovaj dao smesti.
Koji tulum? Prije nekoliko godina, očekujući novogodišnju proslavu u kvartu na koji ćemo se ubaciti, ostali smo kratkih rukava dan prije Stare godine. Ne sjećam se više je li planirani tulum na kraju otkazan ili ničeg konkretnog nismo ni imali u planu, ali bilo je stani-pani i svi iz ekipe smo se dali u očajničku potragu za novogodišnjim partijem gdje bi se mogli potrpati u zadnji čas. Još istu večer smo doznali da novinarova rođakinja i njen dečko odlaze s nekom svojom hoch-agramer družinom negdje put Srbkoma, gdje su unajmili stanciju u široj okolici Poreča (ili Umaga ili Rovinja, sve te jebene kućerine su iste, red kamenja, red mesinga, red bazena, red izmišljene istarske autentičnosti) na nekoliko dana i to još papreno platili. Možda je cijena bila i prihvatljiva kad se uzme u obzir 15-20 ljudi koliko ih se tamo okupilo za tih tjedan dana, ali nama se činilo u to vrijeme kao nedokučiva svota. Srećom, bogatunsko društvance je već bilo u blagdanskom elementu, pa smo dobili dopuštenje da im se pridružimo, vjerojatno i zbog toga jer smo samo tražili mjesto za novogodišnju noć, bez namjere da se duže zadržavamo. Ponijeli smo nekoliko boca cuge i smotuljaka veselja, pa se potrpali u auto te stigli na odredište u ranim večernjim satima silverstrovske noći. Ekipa nas je primila korektno, no suzdržano i bez ozbiljnijeg interesa - ipak smo im krešali tulum - pa nisam ni upamtio lica sudionika. Nismo se loše proveli, cuge smo imali dovoljno, a i nije da je buržujčićima ičeg falilo, još smo zamijenili našu brzinu za njihove skuplje supstance, pa se dobrano razbili i proveselili unutar našeg malog kruga. Nakon što je zabava ušla u nižu brzinu, negdje oko 4 ujutro smo se odlučili povući iz dnevnog boravka i malo otpočinuti prije jutarnjeg odlaska. Prilika se ukazala kad smo pored blagovaonice otkrili prazan sobičak sa već pripremljenim posteljama i kaučima i uvukli se unutra nadajući se da ćemo korisnike sobe dovesti pred gotov čin kad nas skuže kako hrčemo u njihovim krevetima. Kako sam oduvijek bio sklon zaspati čim mi se pruži prilika, nisam bio budan kad je nakon pola sata u sobu upao tip koji je dreknuo da je to njegova soba i tražio objašnjenje gdje će sad on spavati. Srećom, lik se nije dugo zadržao u sobi, nego se vratio veselom društvu u dnevnom boravku, te kasnije zalegao od nemoći i alkohola na sofi gdje je dotad pijančevao. Ujutro smo se prvi razbudili, napravili kraći foto session po dvorištu i razbijali led na bazenu - jedan polomljeni komad je završio na mojim prsima jer nas je interesiralo kako će mi bradavice reagirati na led, očito nas je malo povukla ta bezbrižna poludekadentna atmosfera zagrebačke zlatne mladeži i njihovih priljepaka - pa smo se, nakon što sam nepopijenu žestu koju smo donijeli strpao nazad u kolica, pokupili doma. Putem smo prepričavali doživljaje prijašnje večeri, pa su mi suputnici ispričali nezahvalnu situaciju u kojoj smo se našli kad je momak banuo u sobu.
"Šta da kažem?!" - branio sam našu uzurpatorsku poziciju - "Ko mu je kriv što nije reagirao na pravi način i bio na svojem kad smo ušli u sobu! Ili mi ili on! Jebiga, život je borba!"
"A šta bi ti napravio da pljuneš toliku lovu, a na kraju večeri netko spava na mjestu koje si ti platio?" - gnjavili su moralisti. Nije ni čudo da su udarili na mene, ja sam za sebe odabrao najbolji krevet, samo za jednu osobu, da me nitko ne trka, udara nogama i ometa dok spavam.
"Izbacio bi lika van iz kreveta, da ne bi neko drugi na moj račun skvotirao smještaj!?" - objasnio sam svoj gard pravednika.
"U to ne sumnjam! - poklopio me Bojan - "Ti si odgurao Siska sa kauča kad se ovaj pijan srušio kod mene u stanu jer je ležao na tvom mjestu i smetao ti pri gledanju televizije. Radije si ga onakvog ubijenog išao micati, nego da si sjedneš na drugo mjesto! Frajer se mamuran zbudio i čudio kako nije više na onom mjestu gdje se skljokao prije dva sata, pol čuke nije kužio da si ga ti premjestio! A sad negdje stani da popijemo kavu!"
"Ne mogu vam stati na kavu, žurimo se doma na eBay aukciju!" - odgovorio sam napastima.
"Nigdje se ja ne žurim! A ti stani na kavu, inače ti neću platiti troškove puta!" - potegao je Bojan odlučujući argument, na vedro odobravanje ostalih.
"Ne može to tako!" - uzalud sam protestirao.
"Jebiga Fic, život je borba!" - poentirao je mudrac.
E sad, je li član Mašinka doista bio na tom tulumu i ostao bez kreveta, toga se ne sjećam. Ali drugar ima pravo. Nije teško zamisliti ekipu iz Mašinka na buržujskim tulumima. Imaju tu stilsku crtu koji ih odvaja od ostalih zg punk bendova pa mogu podjednako svirati na mjestima za punkeriju i studentariju (nije da su punk i studiranje nezamislivi, ali ionako je jasno na što mislim). Ne znam zbog čega su Mašinko tako brzo zaradilli tu podozrivost čru punk ekipe. Još od prvog giga Adictsa u Zagrebu, bilo je ekipe koja je frktala i puhala kroz nos na njihov spomen, zamjerajući im nedovoljno punkstvo, prije nego što se bend uopće pokazao široj publici i unatoč tome što su članovi benda imali već staža u bendovima otprije. Ako već i nisu imali uličarski izgled, toliko pjesama o cuganju ih je u svakom slučaju smještalo u ekipu kojoj su ulica i klupica bliski pojmovi. Ni sam se nisam pretjerano oduševljavao Mašinkom. Moj odnos prema bendu i njihovom stvaralaštvu je išao od nezanimljivog do blago zainteresiranog, ovisno o prigodi, iako imam njihova službena izdanja, pa čak i novu ploču-društvenu igru, za koju još uvijek nisam našao partnere za okrenuti partiju. Ni taj Klub gdje su svirali mi nije simpatično mjesto. Bivša pederana, sad mjesto pod okriljem Tvornice i njenih redara, djeluje mi isforsirano "rockerski", a njihova odluka da dvorište zatrpaju skulpturama znamenitih rock figura mi se čini kao tek proračunati PR/marketing, a ne kao znak zbiljskog okupljališta rock'n'roll fanova.
Bend je tamo promovirao novi album i očekivano rasprodao klub. Ali nije u tome sav uspjeh Mašinka, unatoč solidnom, suvremenom albumu koji bi se garant svidio i "Razorcake" sceni. Iako nisam siguran da razumijem poantu "Potjeha", jer se očito ta pjesma obraća nekim drugim generacijama, na bar zadnjih pet Mašinkovih koncerata gotovo da nema osobe koja ne digne ruke u zrak, ne raspameti se i ne zapjeva sa bendom kad krene "Kako je Potjeh tražio rakiju". Jednog dana kad će Siniša Škarica na samrti kompilirati najbolje domaće rock pjesme, na njoj će biti i Mašinko jer su uspjeli napraviti generacijsku himnu, a to mnogim drugim bendovima, čak i iznad Mašinkovog ranga, nije uspjelo niti neće. Ako ni zbog čeg drugog, na tome im treba skinuti kapu. Zato, kapa dolje!