Thu 25 Dec – 25.12. Aktivna Propaganda + Krik Disneylanda + Đornata @ Klaonica
Koncerti u vrijeme božićnih blagdana mi često budu zabavniji nego inače. Poslovne obaveze su najčešće gotove ili barem toliko ne pritišću, blagdanska bezbrižnost se uvuče u okolinu, pa su i gigovi u to vrijeme nekako posjećeniji, a ljudi pitomiji i veseliji. Ne treba isključiti ni blagdanski element u medijima, kad po cijele dane idu prigodne božićne emisije i filmovi, čovjek poželi otići negdje da se malo odmori od tog cirkusa. Dugo sam se držao svog uvjerenja kako je ta cijela cika i vriska oko Božića više marketinški trik i kapitalistička kampanja, nego iskreno čuvstvo naroda, pogotovo što znam nekoliko današnjih velikih katolika koji su u ona olovna vremena komunističkog mraka kitili bor na Staru Godinu, pa nisam sudjelovao u većini tih svetkovina, uključujući i dijeljenje poklona, uz iznimku blagdanskog ručka koji je pak neizostavan dio obiteljske tradicije, te jedini običaj kojeg se držim tvrdo i bespogovorno. S godinama rada i privređivanja, pogotovo u ovim kriznim vremenima, shvatio sam kako je predblagdansko razdoblje sa svim svojim trošenjima, shoppingiranjima i konzumerističkim pretjerivanjima ustvari neobično važna financijska injekcija oporavka, pa čak i spasa, za posrnulu hrvatsku ekonomiju, posebno za male firme i obrtnike. Ne jednom sam slušao ljude kako iščekuju porast narudžbi i prodaje, a samim tim i naplate, upravo u tjednima prije Božića, koji će ih izvući iz minusa, osigurati dovoljno sredstava da se mirno dočeka Uskrs unutar radnog kolektiva ili barem pomoći da se prebrode siječanj i veljača, obično slabi i mirni mjeseci kad je u pitanju trgovina. Poučen vlastitim iskustvom, sve te lampice i očajni božićni pjesmuljci su dobili posve drugačiji smisao nego prije, postali su glasnici nade. I ne u nekom kršćansko-idealističkom smislu nade, radosti i spasenja, nego u pravoj kapitalističkoj maniri, kao mamci i vabilice koje potiču ljude da više troše. Možda takav stav nije spojiv s uobičajenom punkerskom etikom, ali nakon tridesete na tapetu dođu i situacije u kojima treba nešto više znanja, iskustva i sposobnosti nego što ga nudi prosječna anarho punk pjesmarica. Neovisno o tome, anarho domjenak u Klaonici se činio kao odlična protuteža božićnom mjesečarenju unutar obiteljskog okružja.
Kad sam se već uputio na takav angažirani protukapitalistički gig, ne mogu se ne osvrnuti na novu bizarnu pojavu hrvatske političke scene nazvanu Radnička fronta. Ta neobična sljedba je prije par mjeseci zatražila prijateljstvo sa mnom na Facebooku, te sam ubrzo dobio jasan uvid u njihov njihov politički angažman putem proglasa koje svako malo kače na svojem zidu. Riječ je o grupici političkih diletanata i salonskih ljevičara bez ozbiljnog iskustva u politici ili privatnom sektoru. Sa željom da se prikažu kao domaće verzije Syrize i Podemosa, to društvance "nove ljevice" gotovo svakodnevno ispaljuje raznorazne antikapitalističke parole i floskule koje se i bez ozbiljnije upućenosti u političke procese komotno mogu nazvati budalaštinama. Radnička fronta ima dva glavna problema.
Prvi je taj da u njihovom dualističkom svijetu postoje samo dvije bitne odrednice, radnik i poduzetnik. Dok radnik predstavlja ultimativno dobro, poduzetnik je simbol ultimativnog zla. On je taj koji izrabljuje radnika, zajedno sa svojim kompanjonima - pohlepnim bankarima i pokvarenim političarima - i ne dozvoljava mu život dostojan čovjeka. Ta marksistička dihtomija 19. stoljeća možda uvjerljivo zvuči na papiru, ali u praksi nije nužno točna. Nemam iluzija kako su svi hrvatski tajkuni i veliki poduzetnici dobričine, poštenjačine i filantropi, znam kako je dobar dio njih došao do svog imetka zahvaljujući političkim vezama i protekcijama, namještenim natječajima i bez pravih tržišnih utakmica u nogama, ali proglašavati poduzetnike lopovima i gulikožama na način kako to radi RF je besmislica, da ne kažem uvreda. Biti poduzetnik, tj. imati poduzeće nije nimalo jednostavna stvar. Za početak treba imati poslovnu ideju, viziju, plan i program kako to ostvariti, zatim početni kapital, eventualno pronaći partnera za taj poslovni poduhvat, a nakon natezanja s registracijom i administracijom kreće nesigurna plovidba na tržištu. Na koji način opstati na tržištu, kako povećati promet, kako balansirati između prihoda i rashoda, kako djelovati kad promet padne, kako se nositi s dugovanjima i neplaćanjem, kako održati likvidnost, kada dodatno ulagati, kada zaposliti nove ljude, kako se nositi s (nelojalnom) konkurencijom ili krutim državnim odredbama... sve su to svakodnevna pitanja na koja se ne mogu uvijek primjeniti rješenja iz knjiga, a za koja treba imati volje, živaca, vjere u svoja znanja i sposobnosti, poslovne lucidnosti i kreativnosti. Treba znati prepoznati priliku, treba biti spreman riskirati i snositi posljedice krene li posao po zlu, biti spreman na odricanja, a to većini lidera Radničke fronte očito nije jasno. Oni nikad nisu razmišljali kako izaći na kraj s nenaplaćenim računom koji se vuče već pola godine, nikada nisu izgubili posao o kojem ovisi budućnost poduzeća zbog sumnjivog natječaja, niti su bili u poziciji da mole novac od roditelja, rođaka ili prijatelja jer se doprinosi moraju platiti do kraja mjeseca, a novca na računu firme nema zbog razloga s početka rečenice. Koliko god se nagledao prevrtljivih i pokvarenih poduzetnika u desetak godina svog radnog staža, većina koju sam upoznao su pošteni i radišni ljudi, vođeni željom da svojim radom i znanjem privrede sebi, ali i drugima (radnicima, poslovnim partnerima, kooperantima, povremenim suradnicima...), bolji život. Kad si na državnim jaslama, kao što je slučaj s prvacima RF - a te jasle se pune i novcem omrznutih poduzetnika - kakva-takva plaća uglavnom redovito stiže i nije na sveučilišnim radnicima da brinu brige s kojima se svakodnevno suočava privatni sektor. Ničim se u sadašnjim proglasima tih fejs revolucionara nije dalo naslutiti da razumiju tu problematiku, što je za jednu političku stranku ozbiljan hendikep. Velik dio problema unutar privatnog sektora koji nesumnjivo postoji (neisplaćene plaće, neplaćeni prekovremeni rad, nepoštivanje prava radnika, mobbing itd...), dao bi se jednim dijelom riješiti ozbiljnom državnom regulativom, nadzorom i jednakim pravilima za sve, ali o tome nema puno riječi, nema tu revolucionarne poetike koja rajca te marksističke bonvivane. Nema kod njih senzibiliteta za kompleksna pitanja, njima je ekonomska politika tek gordijski čvor kog bi najradije presjekli nacionalizacijom i sličnim dvojbenim instrumentima. Jasno, kad sam im postavio ta pitanja na zidu, ubrzo su me blokirali, nema rasprave s klasnim neprijateljima i buržoaskim sumnjičavcima.
Drugi ključni problem Radičke fronte je nepoznavanje onih o kojima non-stop pričaju, a to su hrvatski radnici. S tim problemom se susrela i buntovna studentska populacija 68., kad je radništvo odustalo od realnog i traženja nemogućeg i brzo našlo zajednički jezik s vlastima. Hrvatski radnik je od 1990. godine pa do danas imao vremena organizirati se i poduzeti nešto kako bi se bolje zaštitio, tim više što je bilo ljudi iz prošlog sistema koji su bili dobro upoznati s takvim načinima organiziranja. Mogao je pokazati solidarnost sa radnicima propalih poduzeća i tvornica kad je imao priliku. Umjesto toga, hrvatski radnik je, slabo obrazovan i povodljiv kako to i bude s radnicima, prvi popušio priču s hrvatskim stijegom i zdušno podržavao HDZ i njegovu politiku koja ga je dovela tu gdje je danas, pa su mi te priče o revolucionarnom potencijalu domaćeg radništva smiješne, pogotovo nakon 20 godina demonizacije radničkih inicijativa kao produženih ruku ražalovanih komunjara i jugofila. Radio sam u skladištu par godina, za razliku od najglasnijih RF pijevaca čija se radna karijera sastoji od fakultetskih aula, pa mogu reći da sam upoznao prosječnog hrvatskog radnika. Ta romantična ideja o klasno svjesnom radniku kao nositelju društvenih promjena na koju cilja RF je dokaz njihovog posvemašnjeg neshvaćanja političke zbilje u kojoj živimo, jer je upravo hrvatski radnik najveći reakcionar koji puši sve te nebulozne priče o uroti udbaša, pedera, Srba, NGO-a, Britanaca, masona i koga sve ne protiv hrvatskog čovjeka, države i katoličke crkve. Svi ti Subversive festivali, Žižeki u kazalištu i slični aktivistički potezi su tek zabava za rebelioznu studentariju i sanjare, jer prosječni hrvatski radnik s tim nema ama baš nikakve veze niti ga to zanima. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Radnička fronta od tog dreka napravila pitu, samo kad ne bih bio u situaciji da je i sam moram kusati. Ako je u njihovom vodstvu doista bivši glavni urednik Hobocti, odgovoran za zloglasnu naslovnicu "Oba su pala", prosječni hrvatski radnik bi prije potražio kakvu vrbu da ga tamo smjesti, nego poslušao što ovaj ima za reći. Uopće se ne čudim što je Srećko Horvat, jedan od idejnih začinjavaca tog pokreta, odselio u Beograd, pa sad otamo prodaje subverzivnost po regiji i šire, i naš anarho isposnik Dado je najbolje prolazio kad je pola godine bio gost beogradskih aktivistica i simpatizerki s Dorćola i Savskog Venca. Najteže je biti prorok u svom selu.
Sindrom bugarske književnosti Stanka Lasića sam odavno primjenjivao na regionalne bendove, pa tako i na slovenske, tim više što slovenski bendovi imaju tu očitu boljku - uglavnom pjevaju na meni nerazumljivom jeziku - a kako su se odlasci u Ljubljanu na punk gigove i festove iznimno prorijedili, više nisam siguran koje sam slovenske bendove uopće gledao, a na koje sam se tek pripit osvrnuo. Ispostavilo se da su obe predgrupe, inače na balkanskoj turneji, ispale veća iznenađenja od očekivanog. Kad se Krik Disneylanda uspeo na stage i kad sam vidio tu ofucanu skupinu i njihovog bubnjara s metar dugačkim dreadlockom na bradi, očekivao sam najgori krljasti crust, a potom bio ugodno iznenađen klasičnim hardcore punkom nalik na angažirane bendove devedesetih poput Aus Rotten uz neobilazni regionalni štih. Kako na domaćoj sceni takvih bendova nedostaje, i publika se pokazala zainteresiranija nego bi se to očekivalo na blagdansku večer. Đornata je pak sklonija hc punku s crusty koricom engleske škole, s Podom ex-Patarenom na bubnjevima, no podjednako nabrijan i zabavan bend, do te mjere da sam nakon svirke otišao na distro ubosti njihovu ploču.
Negdje u pauzi između bendova, skužio sam lika pored mene koji se igrao vatrom iz upaljača na svega par centimetara od cofleka Majine Deda Mraz kape, pa sam gurnuo lika i pitao koji kurac izvodi s tim upaljačem. Blesan se prvo prepao, a onda na nedovoljno razgovijetnom hrvatskom ispalio par parola o konzumerističkoj naravi božićnih blagdana i kako on metaforički želi spaliti kapitalizam kojeg ta kapa predstavlja. "Još jednom, frajeru! - zaprijetio sam podignutom rukom, na što se lik maknuo i spremio upaljač, pritom se opravdavajući ekipi oko sebe, bez da ga je itko išta pitao, kako je mislio spaliti kapitalizam, a ne tuđi coflek. Eto, takvi golje i drkoši bi rušili kapitalizam, najbolje onaj na tuđim glavama, u tuđim novčanicima, na tuđoj imovini, a bilo bi i poželjno da je kapitalistički protivnik slabiji od njih.
Često sam se znao pitati imaju li angažirani bendovi određeni rok trajanja, kao što se to djelomično dogodilo britanskoj anarho sceni nakon Falklandskog rata i reizbora Margaret Thatcher? Ono, kad vidiš da nisi srušio sistem kako si obećavao u svojim pjesmama nakon 10 godina, dođe li do nekog razočaranja i zasićenja? Kakav je osjećaj kad ti publika odraste i nađe posao u nekoj korporaciji, unatoč svim tim upozorenjima o pogubnosti kapitalizma i obećanjima da će se na njegovim ruševinama izgraditi pravedan svijet? Krene li se razmišljati o drugim načinima borbe ili se sve svede na rock'n'roll svirku, Hello Cleveland i te fore? Aktivna Propaganda se dosta dobro nose s godinama, ni ne vidi se da je već toliko prošlo, tako da su i dalje angažirani, bijesni i puni životnih istina o pravom licu sistema. No sve te iskrene, ali površne litanije nakon toliko vremena gube na svojoj oštrini i značenju kojeg su nekad imale, tako da više služe kao glasna podloga za cuganje nego kao temelj za daljnje promišljanje društva i sistema. Primjerice, je li alternativa NATO paktu ruska okupacija, kao što se događa u Ukrajini? Na ta i slična pitanja Aktivna Propaganda ne daje odgovarajuću parolu, nego i dalje propovijeda preobraćenima upotrebljavajući iste obrasce kao i na početku svoje karijere. Možda nisam prava osoba koja bi to mogla razumijeti. Imam 36 godina, nisam anarhist, ne idem na demonstracije, želim samo državi platiti doprinose, a zaposlenima isplatiti plaće. I'm so bad (baby I don't care).
Koncerti u vrijeme božićnih blagdana mi često budu zabavniji nego inače. Poslovne obaveze su najčešće gotove ili barem toliko ne pritišću, blagdanska bezbrižnost se uvuče u okolinu, pa su i gigovi u to vrijeme nekako posjećeniji, a ljudi pitomiji i veseliji. Ne treba isključiti ni blagdanski element u medijima, kad po cijele dane idu prigodne božićne emisije i filmovi, čovjek poželi otići negdje da se malo odmori od tog cirkusa. Dugo sam se držao svog uvjerenja kako je ta cijela cika i vriska oko Božića više marketinški trik i kapitalistička kampanja, nego iskreno čuvstvo naroda, pogotovo što znam nekoliko današnjih velikih katolika koji su u ona olovna vremena komunističkog mraka kitili bor na Staru Godinu, pa nisam sudjelovao u većini tih svetkovina, uključujući i dijeljenje poklona, uz iznimku blagdanskog ručka koji je pak neizostavan dio obiteljske tradicije, te jedini običaj kojeg se držim tvrdo i bespogovorno. S godinama rada i privređivanja, pogotovo u ovim kriznim vremenima, shvatio sam kako je predblagdansko razdoblje sa svim svojim trošenjima, shoppingiranjima i konzumerističkim pretjerivanjima ustvari neobično važna financijska injekcija oporavka, pa čak i spasa, za posrnulu hrvatsku ekonomiju, posebno za male firme i obrtnike. Ne jednom sam slušao ljude kako iščekuju porast narudžbi i prodaje, a samim tim i naplate, upravo u tjednima prije Božića, koji će ih izvući iz minusa, osigurati dovoljno sredstava da se mirno dočeka Uskrs unutar radnog kolektiva ili barem pomoći da se prebrode siječanj i veljača, obično slabi i mirni mjeseci kad je u pitanju trgovina. Poučen vlastitim iskustvom, sve te lampice i očajni božićni pjesmuljci su dobili posve drugačiji smisao nego prije, postali su glasnici nade. I ne u nekom kršćansko-idealističkom smislu nade, radosti i spasenja, nego u pravoj kapitalističkoj maniri, kao mamci i vabilice koje potiču ljude da više troše. Možda takav stav nije spojiv s uobičajenom punkerskom etikom, ali nakon tridesete na tapetu dođu i situacije u kojima treba nešto više znanja, iskustva i sposobnosti nego što ga nudi prosječna anarho punk pjesmarica. Neovisno o tome, anarho domjenak u Klaonici se činio kao odlična protuteža božićnom mjesečarenju unutar obiteljskog okružja.
Kad sam se već uputio na takav angažirani protukapitalistički gig, ne mogu se ne osvrnuti na novu bizarnu pojavu hrvatske političke scene nazvanu Radnička fronta. Ta neobična sljedba je prije par mjeseci zatražila prijateljstvo sa mnom na Facebooku, te sam ubrzo dobio jasan uvid u njihov njihov politički angažman putem proglasa koje svako malo kače na svojem zidu. Riječ je o grupici političkih diletanata i salonskih ljevičara bez ozbiljnog iskustva u politici ili privatnom sektoru. Sa željom da se prikažu kao domaće verzije Syrize i Podemosa, to društvance "nove ljevice" gotovo svakodnevno ispaljuje raznorazne antikapitalističke parole i floskule koje se i bez ozbiljnije upućenosti u političke procese komotno mogu nazvati budalaštinama. Radnička fronta ima dva glavna problema.
Prvi je taj da u njihovom dualističkom svijetu postoje samo dvije bitne odrednice, radnik i poduzetnik. Dok radnik predstavlja ultimativno dobro, poduzetnik je simbol ultimativnog zla. On je taj koji izrabljuje radnika, zajedno sa svojim kompanjonima - pohlepnim bankarima i pokvarenim političarima - i ne dozvoljava mu život dostojan čovjeka. Ta marksistička dihtomija 19. stoljeća možda uvjerljivo zvuči na papiru, ali u praksi nije nužno točna. Nemam iluzija kako su svi hrvatski tajkuni i veliki poduzetnici dobričine, poštenjačine i filantropi, znam kako je dobar dio njih došao do svog imetka zahvaljujući političkim vezama i protekcijama, namještenim natječajima i bez pravih tržišnih utakmica u nogama, ali proglašavati poduzetnike lopovima i gulikožama na način kako to radi RF je besmislica, da ne kažem uvreda. Biti poduzetnik, tj. imati poduzeće nije nimalo jednostavna stvar. Za početak treba imati poslovnu ideju, viziju, plan i program kako to ostvariti, zatim početni kapital, eventualno pronaći partnera za taj poslovni poduhvat, a nakon natezanja s registracijom i administracijom kreće nesigurna plovidba na tržištu. Na koji način opstati na tržištu, kako povećati promet, kako balansirati između prihoda i rashoda, kako djelovati kad promet padne, kako se nositi s dugovanjima i neplaćanjem, kako održati likvidnost, kada dodatno ulagati, kada zaposliti nove ljude, kako se nositi s (nelojalnom) konkurencijom ili krutim državnim odredbama... sve su to svakodnevna pitanja na koja se ne mogu uvijek primjeniti rješenja iz knjiga, a za koja treba imati volje, živaca, vjere u svoja znanja i sposobnosti, poslovne lucidnosti i kreativnosti. Treba znati prepoznati priliku, treba biti spreman riskirati i snositi posljedice krene li posao po zlu, biti spreman na odricanja, a to većini lidera Radničke fronte očito nije jasno. Oni nikad nisu razmišljali kako izaći na kraj s nenaplaćenim računom koji se vuče već pola godine, nikada nisu izgubili posao o kojem ovisi budućnost poduzeća zbog sumnjivog natječaja, niti su bili u poziciji da mole novac od roditelja, rođaka ili prijatelja jer se doprinosi moraju platiti do kraja mjeseca, a novca na računu firme nema zbog razloga s početka rečenice. Koliko god se nagledao prevrtljivih i pokvarenih poduzetnika u desetak godina svog radnog staža, većina koju sam upoznao su pošteni i radišni ljudi, vođeni željom da svojim radom i znanjem privrede sebi, ali i drugima (radnicima, poslovnim partnerima, kooperantima, povremenim suradnicima...), bolji život. Kad si na državnim jaslama, kao što je slučaj s prvacima RF - a te jasle se pune i novcem omrznutih poduzetnika - kakva-takva plaća uglavnom redovito stiže i nije na sveučilišnim radnicima da brinu brige s kojima se svakodnevno suočava privatni sektor. Ničim se u sadašnjim proglasima tih fejs revolucionara nije dalo naslutiti da razumiju tu problematiku, što je za jednu političku stranku ozbiljan hendikep. Velik dio problema unutar privatnog sektora koji nesumnjivo postoji (neisplaćene plaće, neplaćeni prekovremeni rad, nepoštivanje prava radnika, mobbing itd...), dao bi se jednim dijelom riješiti ozbiljnom državnom regulativom, nadzorom i jednakim pravilima za sve, ali o tome nema puno riječi, nema tu revolucionarne poetike koja rajca te marksističke bonvivane. Nema kod njih senzibiliteta za kompleksna pitanja, njima je ekonomska politika tek gordijski čvor kog bi najradije presjekli nacionalizacijom i sličnim dvojbenim instrumentima. Jasno, kad sam im postavio ta pitanja na zidu, ubrzo su me blokirali, nema rasprave s klasnim neprijateljima i buržoaskim sumnjičavcima.
Drugi ključni problem Radičke fronte je nepoznavanje onih o kojima non-stop pričaju, a to su hrvatski radnici. S tim problemom se susrela i buntovna studentska populacija 68., kad je radništvo odustalo od realnog i traženja nemogućeg i brzo našlo zajednički jezik s vlastima. Hrvatski radnik je od 1990. godine pa do danas imao vremena organizirati se i poduzeti nešto kako bi se bolje zaštitio, tim više što je bilo ljudi iz prošlog sistema koji su bili dobro upoznati s takvim načinima organiziranja. Mogao je pokazati solidarnost sa radnicima propalih poduzeća i tvornica kad je imao priliku. Umjesto toga, hrvatski radnik je, slabo obrazovan i povodljiv kako to i bude s radnicima, prvi popušio priču s hrvatskim stijegom i zdušno podržavao HDZ i njegovu politiku koja ga je dovela tu gdje je danas, pa su mi te priče o revolucionarnom potencijalu domaćeg radništva smiješne, pogotovo nakon 20 godina demonizacije radničkih inicijativa kao produženih ruku ražalovanih komunjara i jugofila. Radio sam u skladištu par godina, za razliku od najglasnijih RF pijevaca čija se radna karijera sastoji od fakultetskih aula, pa mogu reći da sam upoznao prosječnog hrvatskog radnika. Ta romantična ideja o klasno svjesnom radniku kao nositelju društvenih promjena na koju cilja RF je dokaz njihovog posvemašnjeg neshvaćanja političke zbilje u kojoj živimo, jer je upravo hrvatski radnik najveći reakcionar koji puši sve te nebulozne priče o uroti udbaša, pedera, Srba, NGO-a, Britanaca, masona i koga sve ne protiv hrvatskog čovjeka, države i katoličke crkve. Svi ti Subversive festivali, Žižeki u kazalištu i slični aktivistički potezi su tek zabava za rebelioznu studentariju i sanjare, jer prosječni hrvatski radnik s tim nema ama baš nikakve veze niti ga to zanima. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Radnička fronta od tog dreka napravila pitu, samo kad ne bih bio u situaciji da je i sam moram kusati. Ako je u njihovom vodstvu doista bivši glavni urednik Hobocti, odgovoran za zloglasnu naslovnicu "Oba su pala", prosječni hrvatski radnik bi prije potražio kakvu vrbu da ga tamo smjesti, nego poslušao što ovaj ima za reći. Uopće se ne čudim što je Srećko Horvat, jedan od idejnih začinjavaca tog pokreta, odselio u Beograd, pa sad otamo prodaje subverzivnost po regiji i šire, i naš anarho isposnik Dado je najbolje prolazio kad je pola godine bio gost beogradskih aktivistica i simpatizerki s Dorćola i Savskog Venca. Najteže je biti prorok u svom selu.
Sindrom bugarske književnosti Stanka Lasića sam odavno primjenjivao na regionalne bendove, pa tako i na slovenske, tim više što slovenski bendovi imaju tu očitu boljku - uglavnom pjevaju na meni nerazumljivom jeziku - a kako su se odlasci u Ljubljanu na punk gigove i festove iznimno prorijedili, više nisam siguran koje sam slovenske bendove uopće gledao, a na koje sam se tek pripit osvrnuo. Ispostavilo se da su obe predgrupe, inače na balkanskoj turneji, ispale veća iznenađenja od očekivanog. Kad se Krik Disneylanda uspeo na stage i kad sam vidio tu ofucanu skupinu i njihovog bubnjara s metar dugačkim dreadlockom na bradi, očekivao sam najgori krljasti crust, a potom bio ugodno iznenađen klasičnim hardcore punkom nalik na angažirane bendove devedesetih poput Aus Rotten uz neobilazni regionalni štih. Kako na domaćoj sceni takvih bendova nedostaje, i publika se pokazala zainteresiranija nego bi se to očekivalo na blagdansku večer. Đornata je pak sklonija hc punku s crusty koricom engleske škole, s Podom ex-Patarenom na bubnjevima, no podjednako nabrijan i zabavan bend, do te mjere da sam nakon svirke otišao na distro ubosti njihovu ploču.
Negdje u pauzi između bendova, skužio sam lika pored mene koji se igrao vatrom iz upaljača na svega par centimetara od cofleka Majine Deda Mraz kape, pa sam gurnuo lika i pitao koji kurac izvodi s tim upaljačem. Blesan se prvo prepao, a onda na nedovoljno razgovijetnom hrvatskom ispalio par parola o konzumerističkoj naravi božićnih blagdana i kako on metaforički želi spaliti kapitalizam kojeg ta kapa predstavlja. "Još jednom, frajeru! - zaprijetio sam podignutom rukom, na što se lik maknuo i spremio upaljač, pritom se opravdavajući ekipi oko sebe, bez da ga je itko išta pitao, kako je mislio spaliti kapitalizam, a ne tuđi coflek. Eto, takvi golje i drkoši bi rušili kapitalizam, najbolje onaj na tuđim glavama, u tuđim novčanicima, na tuđoj imovini, a bilo bi i poželjno da je kapitalistički protivnik slabiji od njih.
Često sam se znao pitati imaju li angažirani bendovi određeni rok trajanja, kao što se to djelomično dogodilo britanskoj anarho sceni nakon Falklandskog rata i reizbora Margaret Thatcher? Ono, kad vidiš da nisi srušio sistem kako si obećavao u svojim pjesmama nakon 10 godina, dođe li do nekog razočaranja i zasićenja? Kakav je osjećaj kad ti publika odraste i nađe posao u nekoj korporaciji, unatoč svim tim upozorenjima o pogubnosti kapitalizma i obećanjima da će se na njegovim ruševinama izgraditi pravedan svijet? Krene li se razmišljati o drugim načinima borbe ili se sve svede na rock'n'roll svirku, Hello Cleveland i te fore? Aktivna Propaganda se dosta dobro nose s godinama, ni ne vidi se da je već toliko prošlo, tako da su i dalje angažirani, bijesni i puni životnih istina o pravom licu sistema. No sve te iskrene, ali površne litanije nakon toliko vremena gube na svojoj oštrini i značenju kojeg su nekad imale, tako da više služe kao glasna podloga za cuganje nego kao temelj za daljnje promišljanje društva i sistema. Primjerice, je li alternativa NATO paktu ruska okupacija, kao što se događa u Ukrajini? Na ta i slična pitanja Aktivna Propaganda ne daje odgovarajuću parolu, nego i dalje propovijeda preobraćenima upotrebljavajući iste obrasce kao i na početku svoje karijere. Možda nisam prava osoba koja bi to mogla razumijeti. Imam 36 godina, nisam anarhist, ne idem na demonstracije, želim samo državi platiti doprinose, a zaposlenima isplatiti plaće. I'm so bad (baby I don't care).